Pavletićev književnoznanstveni sustav

1. Književnoznanstveni sustav Vlatka Pavletića nazire se koliko iz općih sustavnih odrednica toliko i iz opsega opusa, koji pak proizlazi iz prakse pisanja. A ona je mnogovrsna i mnogosmjerna:

a) čisto književnokritičko bavljenje: tridesetak knjiga književnokritičkog „odnošenja prema književnoj činjenici kao pojedinačnom fenomenu“;

b) znanstveno bavljenje, na Sveučilištu (profesor na ADU) i u Akademiji (velik broj voditeljskih poslova, potpredsjednik HAZU);

c) zamišljanje, osnivanje i uređivanje nizova od bitnog značenja za nacionalnu kulturu, izvorno u Matici hrvatskoj, potom u najširoj javnosti: časopis Krugovi, Pet stoljeća hrvatske književnosti, suvremena Stoljeća hrvatske književnosti, Vrhovi svjetske književnosti, niz Zlatna knjiga, niz Ključ za razumijevanje književnog djela, niz Arion;

d) bavljenje javno i političko (dugogodišnji Matičin dužnosnik, od 1990. ministar prosvjete i kulture u vladi RH, pa potpredsjednik a potom i predsjednik Hrvatskog sabora), što mu je omogućavalo i potaknuće mnogih zamisli od nacionalnog značenja, primjerice rad na pisanju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, ustrojavanje kulturnog, znanstvenog i prosvjetnog života u novostvorenoj hrvatskoj državi.

2. Tridesetak književnoznanstvenih djela:

a) monografske naravi: Goran njim samim, Ujević u raju svoga pakla, Muški život Matka Peića; interviewi s ponajznačajnijim hrvatskim suvremenim piscima (Koroman, Mihalić), čemu na početku stoji Kako su stvarali književnici;

b) povijesni kontekst: razlika prema prethodnicima, razvidno iz poglavlja u Panorami hrvatske književnosti, koju je uostalom sam i uredio;

c) čitateljska analiza: Kako razumjeti (izvorno: Kako čitati) poeziju, Analiza bez koje se ne može;

d) poetska funkcija jezika, implicitna razumijevanju;

e) kontakt, stvaranje komunikacijskih kanala, tj. borba za status knjige u javnosti, za dostojanstvo književničkog i znanstveničkog zvanja, djelatno uređivanje;

f) jezik kao pretpostavka svemu: borba za hrvatski jezik u javnosti.

3. Upućeniji će prepoznati da je ovakva „izvanjska“ snimka Pavletićeve djelatnosti sukladna književnoznanstvenom modelu koji uzima u obzir svekoliko komuniciranje kao „proces društvenosti“. Njemu u cjelini Pavletićeva opusa odgovara i odnosni strogo teorijski model. Pošiljatelj, svijet, primatelj, (književna) obavijest kao takva, dodir, jezični sustav, nipošto na kraju i jezično izražena povijest kao niz naslojenih ravnina-presjeka. U krajnjem izvodu posrijedi je „snimka“ ustrojena djelovanjem teoretičara jezika i sporazumijevanja njime u dvadesetom stoljeću, navlastito Bühlera, Jakobsona, Lotmana i njihovih nastavljača. A takav je model, ne i bez Pavletićevih zasluga, reprezentativan za znanstvenu paradigmu kakva je u hrvatskoj znanosti o književnosti bila prevladana prije raspada cjelovitih misaonih i književnoanalitičkih sustava. Nju dakako danas opasno narušavaju dekonstrukcijski kritički postupci i sve veći udjel „pozicije čitatelja“.

4. Koje je to književnoznanstvene orijentacije dvadesetog stoljeća Pavletić zastupao? Plodan metodološki eklektik. Na temelju vlastitih ga je djela moguće usredištiti na potezu sljedećih smjerova istraživanja književnosti:

a) otpor prema sveobjašnjujućoj komunističkoj prizemnosti u početku, u mladosti; dakle obaranje prethodno nametnutih ideoloških pretpostavaka. Ali za razliku od nekih svojih tadašnjih dobrohotnih suvremenika i suputnika, Pavletić ne raskida vezu s književnoznanstvenim pozitivizmom, tom velikom tekovinom europskog 20. stoljeća, pa time obavlja koristan prijenosnički posao glede kasnijeg preustroja i novog oblikovanja hrvatske kulturne paradigme;

b) new criticism, usvojen u suradnji s naraštajnim istodobnicima pedesetih godina;

c) nouvelle critique, francuski tematološki odvojak fenomenologije, uopće oslon o francuske teoretičare;

d) strukturalizam, posebice sedamdesetih godina, a kraljuje analitičkim postupcima u knjizi Ujević u raju svoga pakla;

e) semiotički se postupci u Pavletića naziru tek in nuce, primjerice u proksemičkim studijama iz posljednih godina života.

5. Iz te povijesno susljedne panorame književnoznanstvenih smjerova Pavletić preuzima terminologiju, pojedine metodološke postupke, nerijetko i duhovnopovijesne zaključke, ali uvijek s čvrstim oslonom o predmet književne kritike, oslon dakle o djela hrvatske književnosti i o njihove autore, tvorce. Tu se Vlatko Pavletić bitno razlikuje od većine hrvatskih književnih teoretičara i povjesničara, koji su, za volju čistoće svoga možebitnog paradigmatičkog mišljenja, nerijetko bili skloni zanemarivati sam predmet, polazište svakoj raščlambi. Kao što se ne može bez analize, ne može se ni bez njezina polazišta i poticaja, književne činjenice!

Razvidi li se podrobnije, nakon ovako izložena nacrta, i ako je ova glosa izvedena na temelju točna uvida u cjelinu Pavletićeva djela, moguće se poslužiti suvremenom tehnološkom alegorijom:

Pavletićevo je svekoliko književnokritičko, kulturološko i znanstveno bavljenje poput rada na kakvoj golemoj pretražnoj platformi što istražuje bogato a dotad neistraženo podmorje, stoji na jaku stupovlju, na šestokrakoj nadmorskoj i podmorskoj zgradi, koja prevodi ravnopravnu a duhovno djelatnu zastupljenost: autora ili pošiljatelja, čitatelja ili primatelja, svijeta djela ili kakva iz konteksta razvidna modela zbilje, samog djela odnosno poetske zgrade, kontakta ili komuniciranja s knjigom, te jezika, jezičnog koda, tj. hrvatskoga jezika kao standardna ostvaraja sustava, za koji se uvijek, pa i uz cijenu velikih životnih nedaća i nevolja, Vlatko Pavletić zdušno zalagao.

(Tekst je izvorno objavljen u zborniku radova

Sedamdeseti rođendan Vlatka Pavletića)