Najbolje od talijanske historiografije

Tijekom druge polovice 16. stoljeća na visoke crkvene funkcije u Dubrovniku postavila je Sveta Stolica nekoliko učenih Talijana, koji su zadužili kulturni život u Gradu. Djelatnost neformalne akademije koju je u ljetnikovcu na otoku Šipanu sakupio dubrovački nadbiskup Ludovico Beccadelli dobro je poznata još od eseja Torbarininih i Nazorovih iz 30-ih godina prošlog stoljeća, dok su zbog nekog razloga manje poznati tiskani dvosveščani govori dubrovačkoga nadbiskupa Rafaela Bonellija (Venecija, 1587). U toj niski Talijana, zaslužnih crkvenih poslenika, istaknuta je figura bio Serafino Razzi (1531–1611), dominikanac, plodni crkveni pisac, povjesničar i polihistor. Dvije je godine proveo u Dubrovniku: najprije je obnašao dužnost nadstojnika dominikanskog samostana (1587), a potom je bio postavljen za vikara dubrovačke nadbiskupije (1588). Relativno kratka dvogodišnja Razzijeva dubrovačka epizoda, nakon koje se vratio u Italiju, pokazala se iznimno plodonosnom. Ne samo da je u potpunosti ispunio očekivanja nadređenih crkvenih poglavara te je uspio uvesti red i stegu u dominikanski samostan i u crkvenu dubrovačku zajednicu, nego je objavio i prvu tiskanu povijest grada Dubrovnika (Storia di Raugia, Lucca, 1595), a tiskao je također životopis blažene Ozane Kotorske (Vita della Beata Osanna da Cattaro, Firenca, 1592). Važna je i rukopisna kompilacija o povijesti dubrovačke metropolije i dubrovačkih nadbiskupa koju je Stjepan Krasić nedavno objavio u kritičkom izdanju i hrvatskom prijevodu.

Serafino Razzi, Povijest Dubrovnika, s tal. prev. Iva Grgić i Stjepan Krasić, tekst na marginama prev. Anamarija Paljetak,

Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku, Dubrovnik, 2011.

Valja reći odmah na početku – hrvatski prijevod Povijesti Dubrovnika pravi je kulturni događaj, vrijedan prilog poznavanju hrvatske povijesti i historiografije. Pomno načinjen prijenos na hrvatski jezik Razzijeva zahtjevnoga i ujedno vrlo koncentriranoga diskursa (o čemu će meritornije prosuditi naši talijanisti) popraćen je opsežnom pogovornom studijom Stjepana Krasića, zaslužnoga znalca dominikanskoga duhovnog nasljeđa. Građu je Razzi rasporedio u tri knjige: prve dvije donose kronologiju političkoga i društvenoga života, dok treća knjiga prikazuje razne aspekte svakodnevnoga života. U najboljoj maniri talijanske renesansne historiografije, koja je početkom Cinquecenta izgradila prepoznatljivu školu kritičkoga odnosa prema izvornim dokumentima, Razzi pažljivo crpe iz dostupnih mu arhivskih vrela, rijetko se upušta u nesigurne spekulacije, no nimalo se ne ustručava gdjekad progovoriti u prvom licu i zauzeti osobni stav. Nama je danas možda osobito zanimljiva treća knjiga Povijesti, gdje Razzi predočuje svakodnevni život u Gradu i okolici, svjetovne i crkvene svečanosti i običaje. Začuđuje u kojoj je mjeri taj učeni dominikanac proniknuo u dubrovački mentalitet, kako se tijekom relativno kratkog dvogodišnjeg djelovanja u dubrovačkoj sredini uspio dobro upoznati ne samo s učenim Dubrovčanima iz aristokratskih krugova, kojima je darovao posebni prostor u svojoj monografiji, nego i s običnim pučanima, a zanimljiva je zapažanja ostavio i o položaju žena u Republici.

Stjepan Krasić u spomenutoj temeljitoj i pouzdanoj studiji objašnjava značenje Povijesti Dubrovnika za hrvatsku historiografiju, a u skicoznom portretu Serafina Razzija pruža uvid u njegov bogat i raznovrstan spisateljski opus. Objavio je Razzi za života tridesetak knjiga i ostavio ih u rukopisu još više od stotinu, a pisao je o najrazličitijim temama političke i crkvene povijesti, objavljivao je teološke traktate, živote dominikanskih svetaca, propovijedi, marljiv je bio kao putopisac, otvorena duha i široke naobrazbe. Spomenuo bih usput, jer dosad u našoj sredini nije u dovoljnoj mjeri zapaženo, da je nezaobilazan i Razzijev rad na sakupljanju i tiskanju laudi, tom specifičnom obliku višeglasne pučke duhovne popijevke. Ne čudi stoga što je Razzijev opis svetkovanja sv. Vlaha i pjevanja laudi ispred dubrovačke katedrale u toj mjeri precizan i pouzdan da ga etnohistoriografi s pravom smatraju prvorazrednim vrelom.

Krasićeva opsežna studija obiluje podnožnim bilješkama, najčešće kratkim komentarima i poticajima za buduća istraživanja. Nije teško previdjeti da će proučavatelji starije dubrovačke povijesti te Krasićeve koncizne fusnote još dugo pomno iščitavati. A u kraćem predgovoru spomenut će Krasić da je pretisak Razzijeve Storia di Raugia poznati bolonjski nakladnik Arnaldo Forni uvrstio u niz Historiae urbium et regionum Italiae rariores. Valja dodati da tu nipošto nije riječ o nehotičnom nakladničkom previdu. U najnovijem katalogu Fornijevih pretisaka, naslovljenu Cittŕ, regioni, localitŕ Italiane, nalazimo naslove kao što je Dizionario Šime Ljubića, Dubrovački anali Jakova Lukarevića, dvije Sabalićeve knjige o Zadru, Lucićeva Povijest Dalmacije... Nakladnički je to rukopis što ga odveć lako prepoznajemo, primjerice, u nehotičnom posezanju talijanskih videooperatera za prostorima hrvatske Istre i Dalmacije. Ti moderni talijanski gusari teško da su čitali Salgarija, a za učenoga firentinskog dominikanca zacijelo nisu ni čuli. Naša, pak, skromna i na samoreklamiranje nenaviknuta knjižna produkcija obogaćena je ovim vrijednim izdanjem Povijesti Dubrovnika. Fra Serafino Razzi napokon je o zlatnom dobu dubrovačke povijesti progovorio hrvatskim jezikom. Vrijedi ga čitati i danas!