Kriza europskoga kazališta

Iz predstave Faust Fantasia Kazališta Vesturport

Ovogodišnja manifestacija priređena uz dodjelu 14. Europske kazališne nagrade te 12. Europske nagrade za novu kazališnu stvarnost, koja se pod pokroviteljstvom Baltičkoga međunarodnog festivalskog centra i Baltičkoga kazališnog doma zbivala od 12. do 17. travnja u Petrogradu, donijela je iznimno bogat program, čak četrnaest predstava i dva kraća isječka iz predstava te niz popratnih događanja, među kojima valja izdvojiti simpozij o laureatu Peteru Steinu. Jedan od razloga obilnu programu zbijenu u šest dana sadržan je u izjavi Jacka Langa, predsjednika vijeća Europske kazališne nagrade, koji upravo kazalište vidi kao obrambeni štit kulture pred naletom gospodarske krize. Prema njegovu mišljenju dobitnici obiju nagrada, Peter Stein, dobitnik Europske kazališne nagrade, te šestero dobitnika Europske nagrade za novu kazališnu stvarnost, Viliam Dočolomanski, Katie Mitchell, Andrej Moguči, Kristian Smeds, Kazalište Meridional te Kazalište Vesturport, „vodeći su ratnici europske scene koji nas mijenjaju hrabrošću svoje umjetnosti“.

Peter Stein već kao osnivač berlinske Schaubühne slovi kao važna figura njemačkoga kazališta, a kad se tomu pribroji revolucionarno oneobičavanje scenskih prostora tijekom 1970-ih te čuveno postavljanje Eshilove trilogije Orestija (koju ujedno i sam prevodi) te suvremeni eksperimenti kao što je Faust u trajanju od 21 sat pripremljen za hannoverski Expo 2000-te, Steineovo mjesto u europskome kazalištu ne može se poreći. Steinove predstave prikazane na manifestaciji novijega su datuma, ali u znatno manjoj mjeri ukazuju na njegovu stvaralačku iznimnost. Promišljeno režirana Kleistova jednočinka Razbijeni vrč, koja u osnovi počiva na postupku prebacivanja odgovornosti za nedjelo na manje društveno eksponiranu osobu (sa suca na seljaka) i postupna raskrinkavanja krivca, dosljedno slijedi Kleistovu oštru, psihološku karakterizaciju likova. Stein se i osobno pojavio na sceni uz klavirsku pratnju Artura Annechina izvevši monolog Faustova fantazija, s kojim je svojedobno gostovao i u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Ustajalo i neinventivno

Nasuprot Steinovim dosezima, kojima je tijekom godina zadužio europsko kazalište, protukrizni je štit suvremenoga kazališta, unatoč Langovim nadanjima, popustio. Sudeći prema prikazanim predstavama dobitnika Europske nagrade za novu kazališnu stvarnost, kazališna je zbilja prilično ustajala i ni po čemu inventivna. Dakako, uvijek se moguće složiti s tezom da je već sve viđeno i da se ništa novo i ne može pronaći. Ali kad već postoji kategorija „nove kazališne stvarnosti“, nužno bi bilo odrediti kriterije te nove stvarnosti. Usuglašavanje kriterija osobito bi bilo korisno s obzirom na razdor između prosudbenoga tijela koje nominira autore i stručne kritičke recepcije. Naime, ni po kojem kriteriju nije moguće da se Jérôme Bel i Miro Gavran (obojica nominirani ove godine) nađu u istoj kategoriji. Drugi problem odnosi se na vrijeme koje protekne od trenutka nominacije do trenutka nagrađivanja pojedinoga autora, a u nekim je slučajevima riječ i o desetogodišnjem razdoblju. To je razdoblje dovoljno dugo da autor i dvaput promijeni pristup kazalištu ili od njega čak posve odustane. Mora li se nepostojanje prave nove kazališne stvarnosti nadoknaditi gomilanjem već pomalo potrošenih autora? I odnosi li se nova stvarnost na iznalaženje poetike koja pomiče kazališne granice ili na epigonsko utiranje puta?

Osim predstava laureata i predstave Jurija Ljubimova, dobitnika posebne nagrade za umjetnički značaj i važnost Teatra na Taganke u razdoblju smjene političkih režima, u paralelnom programu našle su se predstave ruskih autora, Moskva – Petuški Andrija Žoldaka, Vaš Gogolj Valerija Fokina i Daniela Steina. Prevoditelj Andrzeja Bubeńa (dvije potonje vremenski su se preklapale s glavnim programom), te u sekciji povratka prethodno nagrađivanih autora Tri sestre Leva Dodina. Među prikazanim predstavama uočljive su tri tendencije, što je lako moguće posljedica osobnih preferencija izbornika, odnosno prosudbenoga tijela. Prva je slijeđenje dramskoga predloška gotovo u repliku, s minimalnim interpretativnim pomakom u grotesku ili ironiju iz koje se tada čita kritika društva ili osobno stajalište autora. Toj skupini pripadaju Steineov Razbijeni vrč, Tri sestre Leva Dodina i Preobražaj Kazališta Vesturport i u režiji Gislija Örna Gardarssona. Druga skupina predstava neka je vrsta pripovjednoga kazališta, jedan glumac obično preuzima ulogu pripovjedača, a ono što pripovijeda potom se ilustrira scenskim slikama s većim brojem izvođača. Tu bih spomenula predstavu Med Jurija Ljubimova i njegova Teatra na Taganki, Moskvu – Petuški Andrija Žoldaka te obje predstave Kazališta Meridional u režiji Miguela Seabre, Contos em Viagem – Cabo Verde 1974. Težnja spektakularnosti vidljiva je u predstavama Faust Kazališta Vesturport, Mr Vertigo Kristiana Smedsa i Finskoga narodnog kazališta te Kazalište Viliama Dočolomanskog.

Kazalište kao spektakl

Među predstavama dobitnika Europske nagrade za novu kazališnu stvarnost odskače Smedsova Mr Vertigo, nastala prema istoimenom romanu Paula Austera. Smedsovo je polazište konkretna priča, no on kazalištu ponajprije pristupa kao spektaklu, pretvarajući sve raspoložive prostore u igrive, ne ustručavajući se komunicirati s publikom i za potrebe predstave premještati ih sa scene u gledalište i obrnuto. Zanimljiva je ideja primjena okretne pozornice kao statičnoga mjesta na kojem je smještena publika i pokretnih postaja, brojnih prizorišta kojima se žarište gledatelja usmjerava ovisno o položaju okretne pozornice. Osim spektakla u Smedsovu detaljima prenapregnutu jeziku prepoznaju se elementi obrednoga teatra, već naznačeni uporabom okretne pozornice i pozicioniranjem gledatelja kao žrtve, halucinantnim ugođajem potpomognutim zapaljenim svijećama i razmještajem zrcala kao malih oltara, udarcima o bubanj, ophodom izvođača sa zapaljenim bakljama oko okretne pozornice, a veliku ulogu ima i uživo izvođena glazba.

I Goetheov Faust Kazališta Vesturport smješten u dom za umirovljenike i s obratom na kraju u kojem se Faustu pruža nova šansa poigrava se prostorom. Razapinjanjem velike mreže nad gledalištem dobiva se nova dimenzija scenskoga prostora, no predstava ostaje odveć usredotočena na spektakularnost izvedbe, ne posvećujući se dovoljno odnosu među likovima. Njihov Preobražaj prema Kafkinoj pripovijetki, s dosjetkom okomitosti perspektive prostora u kojem boravi Gregor Samsa u odnosu na uobičajenu perspektivu prostora njegove obitelji i sama gledališta, s odlično izgrađenim ulogama i naglaskom na njihovoj grotesknosti, može se provući kao solidna predstava. U odmjeravanju nove stvarnosti definitivno je najgore prošlo Kazalište Meridional, ustrajući na uprizorenju egzotike, dočaravanjem šuma mora, vreline pijeska, tugaljivosti kreolske pjesme i zavodljivoga njihanja bokovima, kombinirajući od svega pomalo njihov izraz zaostao je negdje na pragu 1970-ih. O radu Katie Mitchell nismo imali prilike ni prosuditi, jer je prezentacija njezina rada, bilo u obliku predstave, bilo u obliku kolažnih isječaka ili projekcija, izostala.

Od ostalih predstava valja izdvojiti Žoldakovu gotovo četverosatnu Moskvu – Petuški, svojevrsno putovanje u mjestu proizišlo iz alkoholnoga ludila i sraslosti s vlastitim strahovima i ograničenjima, raskošnu scensku maštariju kojom defiliraju Indijanci, anđeli, sirene, jeleni, lisice i druga stvarna i nestvarna bića, sve pod prismotrom velikoga oka. Premda se čini da je Žoldak u predstavu natrpao sve i svašta, strpljivom gledatelju na kraju ipak nudi pročišćujući smiraj.