Kristova muka u slatkom novom stilu Jacoponea da Todija

Talijanski franjevac i pjesnik Jacopone da Todi u svojim je laudama je razvio individualan i mističan izraz te je duboko proživljavajući muku na križu katoličkoj Europi ponudio novu sliku Kristova lica

Događaj Kristove osude na smrt i razapinjanja na križ u kršćanskoj se teologiji i duhovnosti – nakon toga i u likovnim i literarnim umjetnostima – doživljavao na dvojaki način. U vremenu do 13. stoljeća Kristovu se smrt na križu naglašeno vidjelo kao vrh Kristova spasiteljskog djela za oslobođenje čovjeka od zla i grijeha, kao Kristovu „ljubav do konca“ (Iv 13, 1), stoga i kao pobjednički i slavan Kristov događaj. U teološkom smislu naglasak je bio u promatranju Krista kao Boga, ne skrivajući pri tom Kristovo utjelovljenje, odnosno Kristovo čovještvo. U drugom tisućljeću kršćanstva, postupno već od 11. stoljeća, a u širim razmjerima od 13. stoljeća, na kršćanskom je Zapadu u teologiji, duhovnosti i umjetnosti uzela maha vizija Krista poznata pod pojmom Humanitas Christi – Kristovo čovještvo, napose u suživljenosti s Kristovom fizičkom mukom i smrću na križu. Nakon veoma važne uloge benediktinaca različite denominacije – posebno kamaldoležana i cistercita – pod utjecajem nositelja takve teologije i duhovnosti u 11. i 12. stoljeću, primjerice, sv. Romualda i sv. Petra Damjanskog, sv. Anselma i sv. Bernarda, u 13. stoljeću su se franjevci duboko uključili u takvu viziju Kristova čovještva, od kojih su sv. Klara Asiška, Toma Čelanski i sv. Bonaventura najsnažnije utjecali. Događaj Kristove muke i smrti u krugu je franjevaca postao glavna crta teologije i duhovnosti na tragu spomenutih benediktinskih teologa i svetaca, ali i s jedne nove činjenice: s događaja pet Kristovih rana što ih je Franjo Asiški dobio na svoje tijelo na La Verni dvije godine prije smrti, vjerojatno u jesen 1224. Očarani tim događajem svojega utemeljitelja – što je prvi slučaj stigmatizacije u kršćanstvu – franjevci su s punim zanosom prionuli štovanju Kristove muke i smrti na križu.

E. Charonton, Žalosna Gospa, 15. st., Louvre, Pariz

Radikalni franjevac

Iz kruga brojnih pisaca franjevačke škole koji su razvijali štovanje Kristove muke i smrti, posebno treba izdvojiti znamenitog franjevca-pjesnika Jacoponea da Todija (1236–1306). Taj pjesnik iznimna talenta i osebujne naravi – pored Dante Alighierija najvažniji talijanski pjesnik iz 13. na 14. stoljeće – sav se našao u književnoj vrsti lauda, već prije nastaloj i razvijenoj, ali je upravo u njegovim stihovima ta književna vrsta dosegnula umjetnički vrh. Taj oblik izražavanja, nazvan dolce stil novo (slatki novi stil) izrastao je iz latinske poetske kulture, psalamskih, nerijetko litanijskih, potom liturgijskih utjecaja. Već je u vremenu sv. Franje – prva polovica 13. stoljeća – bio u širokoj primjeni različitih svjetovnih i duhovnih izražavanja. U cijeni je putničkoga zabavljačkog čovjeka i hodočasničkog vjernika, njegovan u krugu duhovnih pokreta i bratovština. Ti su duhovni pokreti upravo u vremenu 13. i 14. stoljeća obuzeti štovanjem Kristove muke, i to s dva razloga: iz ljubavi prema samu Kristu (duhovni vjernički razlog) i, s druge strane, iz reakcije na bogat i lascivan krug visokih staleža u srednjovjekovnom svjetovnom društvu i u Crkvi (vjernički sociološki razlog). Jacopone da Todi u takvu se krugu pojavljuje kao radikalni franjevac, do gnjeva razdrt u srcu zbog nevjernosti Evanđelju, napose onih iz kruga hijerarhije Crkve, pa i sama pape, tada Bonifacija VIII. Zbog njegovih ga je pisanih protivljenja osudio spomenuti papa i u zatvoru je proveo više godina, ali je i dalje ostao nepopustljiv u svojim duhovnim i poetskim silnicama.

Novi slatki stil za Jacoponea da Todija značio je „finoću srca i osobnih vrlina“ (A. Cacciotti), u čemu se našao u krugu tadašnje velike lirike, od kojih su najpoznatiji predstavnici Guido Gunizzelli, Guido Cavalcanti, Dante Alighieri i drugi. U vremenu smo kad u umjetničkom izražavanju jača individualistički i subjektivistički stil, što se inače isprepletalo s duhovnošću mistike. U takvu je izrazu Jacopone jedan od najvažnijih predstavnika (A. L. Mayer). Takva lirika davala je Jacoponeu mogućnost – za njega primarnu – da na privlačiv način prenese najdublje vjerničke osjećaje u osobnom i osebujnom shvaćanju četiriju Evanđelja i duhovne pojave svetog Asižanina. U duhovnom svijetu Franje Asiškog našao je najpogodnije tlo. Pjesnik je našao pjesnika i radikalnog Kristova nasljedovatelja. U franjevačkoj sredini – tada uzburkanoj nutarnjim previranjima duhovnjaka i pokornika različitih naglasaka – Jacopone je došao kao pojava nevjerojatne poetske snage s izričajem svojeg osebujnoga društveno-crkveno-franjevačkog svjetonazora, proročki i mistički nagnut na stvaralačko pisanje. Iza njega je ostao opus od 93 laude, od kojih neke na latinskom jeziku.

Na tragu velikih prethodnika

Kada je riječ o sadržajima Jacoponeovih stihova, pažljivi čitatelj otkriva Jacoponea kao dobro poučena teologa na tragu teologije Kristova čovještva u gore spomenutih teologa srednjega vijeka. S Franjom Asiškim posve je stopljen u radikalnosti nasljedovanja Krista, i to u duhu Kristove ljubavi i ljepote, meditacije i mistike, angažmana za ljude i povlačenja u osamu. U štovanju pak Kristova čovještva u muci i smrti na tragu je sv. Bonaventure i njegovih velikih prethodnika, već spomenutih sv. Anselma i sv. Bernarda, ali u posve vlastitom stilu. Na temelju dublje poruke jakoponeovske poetike, A. Cacciotti ovako sažimlje Jacoponeovu teološku podlogu: „Jacoponeov laudarij snažno podcrtava spoznaju da čovjek ima potpuno znanje da je Bog obnovio ljudsku narav a ne samo njenu nadgradnju“ i da u svojem filozofsko-teološko-vjerničkom uvjerenju drži čvrstim „da je Bog apsolutno transcendentan“, da je „Božje utjelovljenje“ nužnost i da Isus Krist nije kakav privid nego je „u potpunosti i u istini čovjek“. Svojim poetskim jezikom Jacopone izražava dramu odnosa između Boga i čovjeka, čovjeka i Boga, uvjeren da se „Bog potpuno okrenuo čovjeku u Isusu Kristu, u njegovoj muci punoj ljubavi i patnje“, da je Isusova muka „drago mjesto dvoje zaljubljenih, i da nema drugog puta osim puta oduševljenog pohađanja tog mjesta koje je u konačnici križ“ (A. Cacciotti).

Duhovnost prema raspetom Kristu Jacoponea da Todija povela je u rastući, gore spomenut, novi smjer promatranja Kristove muke i smrti. Njegov snažni poetski izraz usporediv je s onim što su ga za razdoblje u prvom mileniju kršćanskog Zapada izrazili pjesnici kršćanske starine, osobito sv. Ambrozije u 4. stoljeću i sv. Venancije Fortunat u 6. stoljeću sa svojim himnima. Njihove su duhovne pjesničke tvorbe (himni) unesene u bogoslužje Crkve, navlastito s činjenice što su spomenuti i drugi pjesnici kršćanske starine u svojim stihovima izražavali misterijski cjelovito liturgijsko promatranje Kristova vazmenog događaja, naime ne samo Kristovu muku i smrt nego istovremeno i Kristovu pobjedu nad smrću, odnosno Kristovo uskrsnuće (U. Trombi). U vremenu gotike takav snažni poetski izraz ostavio je Jacopone da Todi. Dakako, ta usporedba vrijedi samo za značenje utjecaja, ali je i stil i sadržaj između spomenutih iz kršćanske starine i Jacoponea veoma različit: dok su sv. Ambrozije i sv. Fortunat bili sljubljeni s liturgijom Crkve i svoje stihove stvarali u duhu misterija liturgije, Jacopone je pjesnik naglašene subjektivnosti i mističkog izraza, te je s takvih biljega teško mogao ući u liturgiju Crkve.

U Jacoponeovim laudama znatno prevladava dolorističko proživljavanje Kristove muke, za razliku od više-manje slavljeničkog izražavanja kod spomenutih starih crkvenih pjesnika. U vrhunskom poetskom jeziku, punom snage i ljepote, u mističnom uživljavanju s Kristom i realističkim opisima Kristove muke i – još naglašenije – boli Kristove majke, Jacoponeov je objektiv pisanja stajao u želji da istodobno dotakne najdublju razinu ljudske grešnosti i ljudske patnje. U mističnim se stanjima želio susresti s mukom koja je lišena slave na objema stranama – naime kod Krista i kod čovjeka – ali je usred oštrine zla i grijeha utopljena u bezgraničnu ljubav. Mistični zanosi, fizički realizam i osjetilna sućutnost u Jacoponea se povezuje u estetiku rijetke osebujnosti i ljepote. Obuzet neizmjernom patnjom, Jacopone je istovremeno zahvaćen toplinom Križa: „Non pozzo portare si granne calore / che ietta la croce, fugenno vo Amore“ – „Ne mogu nositi toliku toplinu / što je baca križ, zaklanjam se u Ljubav“ (Lauda 2, 3–4).

Križ – zrcalo vlastite grešnosti

Iz Jacoponeova pasionskog laudarija doslovno se izvija plač, bol i muka, ali i očitovanje neizmjerne ljubavi. Jacopone ne piše radi umjetnosti, ali je vrhunski umjetnik u opisivanju boli što je proživljava iz doživljaja Kristove i Marijine ljubavi. Ključ svekolikog Jacoponeova plača nalazi se, dakle, u Ljubavi koja je Krist na križu, Krist slatka Ljubav: „Oi dolze Amore, / c’ai morto amore, / pregote che m’occide d’Amore!“ – „O slatka Ljubavi, / umrla je ljubav, / molite da umrem od Ljubavi!“ (Lauda 69, 1–3). Jacopone opaža očaravajuću ljubav do konca, do križa: „L’Amore sta appiso, / la Croce l’ ‘a preso“ – „Ljubav je obješena, / Križ ju je uzeo“ (Lauda 69, 22-23). U takvu ključu Ljubavi smrt više nije smrt, po križu smrt postaje slatka: „O dolce Morte, / …O Morte-Vita…, O Morte Luce“ – „O slatka Smrti…, O Smrti-Živote… O Smrti-Svjetlo“ (Lauda 69, 57; 60; 64). S takvim teološkim postavljanjem poruke, Jacopone je na tragu vizije Kristove muke u prvom mileniju kršćanstva. Jacoponeov pak doloristički izraz – relativno rijedak u kršćanstvu prvog milenija – dolazi iz drugih naglasaka.

Jedan od Jacoponeovih dolorističkih naglasaka dolazi iz njegove introvertirane zagledanosti u vlastitu grešnost pred Kristovim križem. Aludirajući na svoj raniji grešni život, osjeća se nadvladan pogledom na križ: „Eo era ceco, et or veio luce, / questo m’avenne per sguardo de croce“ – „bijah slijep, a sada svjetlost vidim, / to mi se događa s pogleda na križ“ (Lauda 2, 23–26). Okrenut Ljubavi križa, nalazi slatkoću u pokori: „La Croce me mena/ a ffar dolce la pena“ – „Križ me vodi / te mi se kazna čini slatkom“ (Lauda 69, 43–44). S iste svijesti Jacopone se sav oslanja na Ljubav: „O Amor, che mme ami, / prindime a tui mani, / ch’eo ami com’ so’ amato!“ – „O Ljubavi, / u svoje me ruke uzmi, / da ljubim kako sam ljubljen!“ (Lauda 73, 1–3). Zbog takve Ljubavi Jacopone je spreman na pokoru do konca života. Očito je da se u takvoj pokori dobro osjeća, jer kaže: „La vita non me basta / a ffarne penitenza“ – „život mi nije dovoljan / da činim pokoru“ (Lauda 62, 53–54). Cilj je pak Ljubavi – kako se izražava J. da Todi – otkupljenje grešnika: „O ennebriezza d’amore,/ come volisti venire? / Per salvar me peccatore, / si tt’ ‘e messo a lo morire!“ – „O opojna Ljubavi,/ kako si htjela doći? / Da mene grešnog spasiš, / sebe si dala u smrt!“ (Lauda 48, 24–28). Jacopone pjeva o Božjoj ludosti koja je u Isusu Kristu uzela tijelo i očitovala neizmjernu ljubav prema čovjeku, po čemu je „Bog sebe učinio ludim iz ljubavi“ – „‘e empazzato de l’amore“ (Lauda 48, 30).

Duboka suosjećajnost

U Jacoponeovim laudama naglašeno stoji žalosna Gospa. Naime, ono što je Jacoponea najdublje uronilo u pasionsko dolorističko izražavanje jest duboko osjećajna sućutnost sa sućutnošću Kristove majke pred Kristom u muci i smrti na križu. Jacoponeov Pianto della Madonna (Gospin plač) ili Donna de Paradiso (Gospa iz Raja) prerastao je u paradigmu doživljavanja Kristove muke u čitavoj Europi srednjega vijeka, a to je i danas u kršćanstvu, napose katoličkom. Tim uzbudljivim, dirljivim poetskim djelom, Jacopone je dotaknuo dubinske osjećaje, izražavajući pritom više prirodnost osjećaja negoli misterij Muke. Analizirajući Jacoponeov Plač, A. Cacciotti uočava: „Pažljivo razmišljanje Kristove osude na smrt prenošenje je one boli koja živo predočuje proživljeno stradanje u tom strašnom času. Uzdisaji isprekidani plačem, isticanje okrutnosti što se svaljuje na nevinoga, stvaraju okvir neopisive osjećajnosti koja, dok obavija osobe pod težinom patnje, duh otvara neizrecivim i ljubavlju ispunjenim uzbuđenjem.“

U spomenutoj svojoj laudi – Donna del Paradiso (Gospa od Raja) ili Pianto della Madonna (Gospin plač) – Jacopone u obliku dijaloga na dramatičan način opisuje časove Isusove muke. Ljudska fizička patnja je u tim stihovima dosegnula – usuđujemo se kazati – vrhunac prikazivanja Isusova čovještva, do mjere da je za nepoučena čitatelja Kristovo božanstvo potpuno sakriveno. Dubinska tjelesna izražajnost dovodi sudionike Plača, napose Isusovu majku, do očajničkog bola. Majčinski ljudski osjećaji prelaze u stanje bezgranične boli. Isus je u tom času čovjek i sin, sveden na mučeničku smrt, lišen svake slave. Puk se u Plaču doima kao razjarena svjetina koja kažnjava jednog pobunjenika (usp. Lauda 70, 1–135). Posebno su dojmljivi i duboko dirljivi stihovi Marijinih majčinskih osjećaja: „O Figlio, figlio, figlio, / figlio, amoroso giglio! / Figlio, chi da consiglio/ al cor me’ angustiato? – Figlio occhi iocundi, / figlio, co’ non respondi? / Figlio, perche t’ascundi/ al petto o si’ lattato.“ (Lauda 70, 40–47 – „O sinko, sinko, sinko, / sinko, ljubljeni ljiljane! / Sinko, tko će reći riječ / mom rastuženom srcu? // Sinko očiju blagih, / sinko, zašto ne odgovaraš? / Sinko, zašto se ne privineš / na grudi koje su te dojile“).

Najpjevanija pasionska pjesma

U dijalogu unutar spomenutog Jacoponeova Plača (Pianto della Madonna), napose između Gospe i Magdalene, Jacopone se dramatičnim izrazima uživljava u Kristovu muku. On ističe bol s doživljaja da se sada „trnjem kruni“ onaj kojem se prije „klicalo kao kralju“ (Lauda 70, 38–39), sada se donosi križ na koji će „pravo svjetlo biti uzdignuto“ (Lauda 70, 50–51); potom – prema J. da Todiju – taj isti puk želi da Krist „bude mučen“ (Lauda 70, 58). Lako je prepoznati da je Jacopone u tim izričajima s čudesnom poetskom vještinom prenio izvješća evanđelista o Kristovoj muci (usp. posebno: Mt 27, 15–26; Mk 15, 6–15; Lk 22, 13–38; Iv 18, 28–40; 19, 1–18). S tih strašnih činjenica Gospa „sada osjeća nož / koji je bio prorečen (usp. Lk 2,35)“ (Lauda 70, 130–131).

F. de Zubarán, Raspeće, 1650.

Na tragu Pianto della Madonna, u Jacoponeov pasionski laudarij posve se uklapa i njemu pripisivana lauda Stabat mater dolorosa – Stala plačuć tužna mati) (F. Mancini). Izvrstan prepjev te laude na hrvatski što ga je uradio Milan Pavelić, u punoj vjernosti izvorniku i u izričaju visoke književne kvalitete, prenosi gore istaknute karakteristike Jacoponeovih dolorističkih tekstova. Uživljenost u boli Majke i u gorčinu Sina može se doživjeti u ovim stihovima: „Stala plačuć tužna mati, / gledala je kako pati / Sin joj na križ uzdignut (…) – Bol bolova sve to ljući / blaga mati gledajući / Muke slavnog čeda svog (…) – Gleda svoga milog Sina / ostavljenog sred gorčina / gdje se s dušom podjeli.“

Ta potresna pasionska lauda obuzela je osjećaje najširih slojeva vjernika u Italiji, potom i u čitavom kršćanstvu, i unesena je čak u službeno bogoslužje Crkve. Osobito mjesto uživa sve do danas u pučkim pobožnostima Križnog puta. Stabat Mater najčešće je moljena i najradije pjevana lirska pjesma (himan) od svih pasionskih tekstova srednjega vijeka. Izmamila je nastajanje vrlo plodne književne vrste plačeva, te se može reći da je uz druge pasionske tekstove kasnog srednjeg vijeka znatno utjecala na pasionsku pobožnost do danas. Iznjedrila je, kako je opće poznato, glazbena djela visoke umjetničke vrijednosti, poput skladbi Scarlattija, Vivaldija, Rossinija i drugih.

Jacopone i Sveti Franjo

Stavimo li Jacoponea pred zrcalo Franje Asiškog, lako je uočiti sličnosti, ali i velike razlike. Jacopone je bio – nakon mladosti i prve zrele dobi, o kojoj se malo znade – snažno privučen duhovnom pojavom svetog Asižanina i s njime je, ušavši u franjevački red godine 1278, u potpunom duhovnom suglasju zastupao evanđeoski radikalizam, duh pokore, njegovanje siromaštva i poniznosti te, osobito, odbacivanje svjetovnih i crkvenih časti. Razlika pak nastaje u dubljem odnosu prema doživljavanju i predočavanju Božje biti: Franjo sve okreće na Dobro koje dolazi od Svevišnjega Trojstva, koje se očituje u Kristu Spasitelju, u blizini Božje Riječi, u Euharistiji, u čovjeku koji je njegov brat te u svekolikom Božjem stvorenju, pa sve spomenuto postaje dubinski poticaj za slavljenje Boga u mističnim uzletima; Jacopone pak teži prema nutarnjem, naglašeno subjektivnom, mističnom proživljavanju patnje – Isusove i čovjekove – te otklanja sve što ga priječi da ponire u to subjektivno doživljavanje dubine zla i patnje; Franjo je na posve izniman način pomirio vanjsko s nutarnjim, te je za njega Krist za svoje spasiteljsko djelo dostojan hvale i slave; Jacopone proživljava dramu napetosti, te mu je u duši jako nazočan glas zašto i kako, posebno s razloga što mu se čini da je čovjek izgubio Krista-Ljubav. Zbog toga Jacopone želi plakati – „Eo voglio plagnere“, jer je izgubio svojeg Spasitelja – „de c’ho perduto lo mio Redentore“. Takve osjećaje izražava na način da se neki poznavatelji slavnog pjesnika pitaju nije li Jacopone kadikad u stanju „sjetilnog uživanja“ u muci (A. Cacciotti); Franjo pak – iako najdublje sjedinjen s Kristovom mukom – naglašeno smjera u iznadosjetilno proživljavanje, kao da je dosegnuo stanje potpune nutarnje, tj. Božje slobode.

Ostaje činjenica da je Jacopone možda više od svih iz franjevačke škole razvio suodnos prema Kristovoj muci u duhu trpnog/pasionskog vala što je tada držao duhovnost u kršćanskoj katoličkoj Europi. Neosporno je da su tu novu pasionsku duhovnost – novu u odnosu na duhovnost u prvom mileniju kršćanstva – ponajviše franjevci prenijeli u široke vjerničke slojeve, u pučke pobožnosti, u umjetnost riječi i slike. Neosporno je također da je Jacopone da Todi snagom umjetničkog izražavanja ponudio novu sliku Kristova lica, sliku koju je tražio svim silnicama svojega bića i svoje vjere. Očigledno da se ta slika baš u Jacoponeovim laudama ipak udaljila ne samo od duhovnoga puta Franje Asiškog, čiji je laudarij pretežito slavljeničkog izražavanja, rijetko dolorističkog, nego i od slike promatranja i štovanja Kristove muke u prvom mileniju kršćanstva, napose u odnosu na kršćanski Istok.