Kada taktika postaje uvjerenje

Dvojba je li Milošević bio velikosrpski nacionalist ili politički oportunist zapravo je lažna – on je bio oboje

Iz Srbije ne prestaju stizati vijesti vezane uz Domovinski rat. Najprije doznajemo da će tamošnji vojnici koji su početkom devedesetih ratovali na prostorima bivše Jugoslavije biti odlikovani, zatim da je uhićen rušitelj Dubrovnika Božidar Vučurević te na kraju da će u Srbiji biti priređeno suđenje odgovornima za stradanja Hrvata u srpskim koncentracijskim logorima. Te su vijesti zaokupile medijsku javnost pa se o njima izjasnio i predsjednik Republike Ivo Josipović spomenuvši tom prigodom „Miloševićev velikosrpski projekt“. Sintagma je to posve uobičajena u našem političkom govoru, no ipak dvojbena, a osobito ako postavimo pitanje: je li velikosrpski projekt Miloševićev izum ili je sam Milošević bio dio tog projekta?

Jasno je da je riječ o drugom, jer velikosrpstvo se pojavilo davno prije Miloševića te je hrvatski predsjednik nesmotreno upao u klišej koji je problematičan. Neprestanim isticanjem „Miloševića“ i njegove „politike“ zamagljuju se stvarni uzroci zločina koji se objektivno pripremao od sredine 19. stoljeća. Pravo bi pitanje bilo: je li Milošević bio velikosrpski nacionalist ili politički oportunist? Mnogo toga ukazuje da je u pravu David Owen kad kaže da je Milošević bio oportunist, strastven i darovit politički karijerist, koji je iskoristio nacionalizam kako bi se domogao vlasti i održao na njoj.

No ima nešto što nas koči da bez rezerve prihvatimo i tu ocjenu, jer njezine objektivne posljedice mogu značiti određenu relativizaciju Miloševića kao zločinca. Jer ako on nije čisti tip velikosrbina, onda se ni zločini proizašli iz politike koju je provodio ne moraju nužno promatrati u kontekstu onih posebnih zločina počinjenih u ime nacije, rase i sl. Na njih se tada može gledati kao na nešto što se dogodilo usputno, gotovo kao na kolateralnu štetu svojstvenu svim ratnim sukobima.

Treba li stoga „izmisliti“ Miloševića kao velikosrbina čak ako je i bio samo karijerist? Ne, jer dvojba o njegovoj političkoj biti zapravo je lažna: on je istovremeno i karijerist i velikosrbin u punom smislu tih pojmova.

U visoku politiku 1986. krenuo je vjerojatno kao karijerist. No vrlo brzo uočio je korist koju može imati od velikosrpskoga nacionalizma koji je upravo dobivao novi zamah. Stoga ga prihvaća kao taktiku. No tada se događa fenomen svojstven mnogim političarima kojima uspješna taktika postaje uvjerenje. Putem racionalizacije, kao jedne od tehnika samoopravdanja, osoba prihvaća kao vlastiti stav onaj koji joj donosi korist. Prihvativši ga, novi stav ima iste osobine kao bilo koje izvorno stajalište. Da je Milošević tada doista velikosrpski nacionalist, govori uvjerljivost kojom je nastupao. Onako očarati narod može jedino onaj tko je očaran. Samo onaj tko vjeruje može na onakav način uvjeriti one kojima se obraća.

Budući da je Milošević bio tek jeka velikosrpstva, ona neće prestati odzvanjati njegovom smrću, nego mukotrpnim mijenjanjem ambijenta koji je proizvodi. A da se on sporo mijenja, govore i vijesti s početka ovog članka. U jednoj od njih spomenuti Vučurević ne samo da ne iskazuje žaljenje za ono što je učinio Dubrovniku, nego se i raduje suđenju jer mu ono pruža priliku da razotkrije „trikove dubrovačkih srbofoba“. Valjda i one o paljenju automobilskih guma na Stradunu u prosincu 1991. godine.