Jezik na još jednoj prekretnici

Matica hrvatska i Diplomatska akademija Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija organizirale su zajednički okrugli stol Hrvatski – službeni jezik EU, zamišljen kao prva u nizu rasprava s tom temom. Akademik Stjepan Damjanović u uvodu je napomenuo kako je, zbog mnogih nepoznanica u proceduri koju određeni jezik mora proći kako bi postao službenim jezikom Europske Unije što vladaju u široj populaciji, okrugli stol i zamišljen kao razmjena stajališta i iskustava diplomata i lingvista. I jedne i druge čeka silan posao, jer, iako je status službenoga jezika osiguran statutom Unije, stvarna zastupljenost ovisi o jezičarima i stručnoj pripremljenosti, upozorio je Mladen Andrlić iz Diplomatske akademije Ministarstva vanjskih poslova.

Put hrvatskoga jezika u Europu trnovit je i za jezikoslovce i za diplomate / Snimio Mirko Cvjetko

Odredba o jezičnom režimu u 34, netom zaključenu, poglavlju pretpristupnoga ugovora, jasna je i sadrži klasične formulacije koje se odnose na ulazak nove države, njezina jezika i akata u Uniju. No iako je svih 27 zemalja članica EU suglasno da hrvatski jezik postane službenim jezikom EU, i rabi se kao sredstvo izražavanja u njezinim institucijama i Parlamentu, isto neće biti moguće ako u trenutku pristupanja čitava europska pravna tečevina ne bude prevedena. Jer biti službeni jezik EU znači biti priznat kao izvorni jezik ugovora i tekstova koji moraju biti vjerodostojni kao i oni na drugim jezicima Unije. Zato čitava dokumentacija Unije mora biti dostupna u trenutku dogovorenog pristupanja.

Ovdje je očigledna važnost prevođenja kao i veličina posla pravnih redaktora koji provjeravaju usklađenost pravnih termina, napominje čelnica Odjela za prevođenje pravne tečevine EU-a Miljenka Prohaska Kragović.

Dokumenti europske pravne stečevine (koja broji 107.427 stranica) moraju se prevesti na hrvatski, a oni hrvatskih zakona na engleski jezik. Prevoditelji koji sudjeluju u ovom, najvećem ikad, prevoditeljskom projektu, ograničeni formom i zahtjevom za pravnom transparentnošću, hvataju se ukoštac s brojnim problemima. Moraju doslovce „usput“ – jer u nas ne postoji formalno obrazovanje jezičnopravne provenijencije – svladati pravnu i u našim zakonima nerijetko neujednačenu terminologiju (određena terminološka osnova stvorena je tek kao nusprodukt ovoga projekta), a posao dodatno otežavaju i zastarjelosti u hrvatskim zakonima, koje se prije prevođenja sve moraju promijeniti. Prevedeni dokumenti prolaze jezičnu, pravnu i stručnu redakturu, a potom se šalju u Bruxelles, gdje ih provjeravaju pravnici-lingvisti.

Akademik Radoslav Katičić smatra da je ulazak u Uniju jedna u nizu povijesnih bitaka za hrvatski jezik te da su stari strahovi danas jednako opravdani. Na jezikoslovcima je da pokažu da je hrvatski jezik neovisan i različit od drugih, treba stoga nepopustljivo ustrajati na statusu hrvatskoga kao samostalnog jezika među jezicima svijeta, biti dokraja načelan i bez pragmatičke elastičnosti. Jer priznavanjem jezika priznaje se kulturni i narodnosni identitet.

Akademik Mislav Ježić nešto je optimističnijega mišljenja i smatra da je, osim izrazito povoljne formulacije stajališta EU prema hrvatskome jeziku, od nezanemarive važnosti i to što hrvatska u Uniju ulazi prva od zemalja susjeda.

Hrvatski jezik kao zaseban jezik Unije stvar je praktične potrebe i trebao bi biti: normirana standarda, ali takav da se njime može govoriti o kulturi, politici, upravi, naobrazbi – jer jezik koji za to nije sposoban ne može biti standardan! Upravo se i leksici bliskih i sličnih jezika na tim razinama najviše, do nerazumljivosti, razlikuju, što je i najčvršći protuargument onima koji zastupaju tezu da bi se na jedan jezik trebali prevesti dokumenti budućih europskih članica – Hrvatske, Srbije, Crne Gore i BiH.

Ne treba nam zakon o jeziku, nastavlja Ježić, ali treba ga ustavno osigurati, normirati uporabu i, osobito važno, razvijati strukovno nazivlje.