Igra kao umjetnički postupak

Od 21. travnja do 5. svibnja u MMC Luka u Puli održat će se izložba Slobodna kretanja. Na izložbi će biti predstavljeni radovi triju umjetnica iz različitih dijelova Hrvatske – Monike Vladisavljević iz Osijeka, Vanje Popek iz Pule i Ksenije Filipović iz Zagreba. Naoko nepovezane radove tih umjetnica spaja, osim generacijske bliskosti (sve su umjetnice diplomirale na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti akademske godine 1999/2008) očigledan utjecaj umjetnosti pedesetih i šezdesetih godina – od Exata, op-arta do enformela. Istodobno odmičući se od i crpeći iz prepoznatljivoga umjetničkog nasljeđa, umjetnice razvijaju vlastitu poetiku. Autorica izložbe Antonia Došen u tekstu kataloga navodi: „Stvarajući intramentalno, sa žarom i istinskom predanošću, svaka od ove tri autorice unosi sebe u svoj rad koncipirajući i prilagođavajući materijal i tehniku rada svomu likovnom idiomu.“ Ksenija Filipović na izložbi se predstavlja otiscima na pleksi-staklu, Vanja Popek slikarskim radovima, a Monika Vladisavljević crtežima.

Monika Vladisavljević, Crnobijeli dnevnik (udarni termin)

Kolorističke igre Ksenije Filipović podsjećaju na geometrijsku apstrakciju iz razdoblja Exata. Birajući bezbojno pleksi-staklo kao podlogu za radove, umjetnica daje natruhe dezintegracije podloge te, prema riječima Antonije Došen, pridonosi redefiniranju izlaganja slike kao objekta. S obzirom na narav te neobične tehnike, sam postupak UV-printa na pozadinu bezbojnoga pleksi-stakla pridonosi povremenom dojmu trodimenzionalnosti. Neke od rasternih kružnih kompozicija nastaju pomoću računala, pa je mjestimično vidljiva i pikselizacija. Bez vanjskih referencija i prepoznatljivih motiva, naglasak je tih radova na kompoziciji, na odnosima boja i ploha koje, upravo zahvaljujući činjenici smještanja na bezbojnu površinu, tako ulaze u interakciju s okolinom.

U radovima Monike Vladisavljević vidljiv je utjecaj op-arta, koji umjetnica preoblikuje u narativni slijed o imaginarnim bićima – Salvadorijancima. Oni su ime dobili po Mačku Salwadoru, koji se, prema riječima autorice, duplicira i multiplicira putem geometrijske diobe. Salvadorijanci su se tako umnožili i zasnovali čudnovatu zajednicu „politički potpuno nesposobnih bića“, čiji je modus vivendi jednostavno i neosviješteno korištenje materijalnim i duhovnim dobrima kojima su okruženi. Razigrani, imaginarni, utopijski svijet tako nije bez referencija na realitet, te je i u samim nazivima radova, poput Žanko se pederiše na jazz festivalu vidljiva britka ironija. Referencije su naglašene i mjestimičnim kolažiranjem motiva poput, primjerice, automobila ili Madonnina albuma, dok sam način rada – opartističko oblikovanje imaginarnih prostora i likova doprinosi ludističkom dojmu, a sami likovi podsjećaju na manga-stripove. Kombinacija utjecaja svjedoči o urbanom i postmodernističkom pristupu u kojem se stilovi i utjecaji kompiliraju ne bi li stvorili novu, izokrenutu stvarnost.

Za razliku od radova navedenih umjetnica, slikarstvo Vanje Popek karakterizira ekspresivnost, gestualnost i intuitivni pristup. Na radove manjih dimenzija (20 x 20 cm) umjetnica nanosi vidljive poteze kistom, tvrdeći kako osnovu njezina rada čini linija, dok je boja samo medij. Urezani fragmenti slova ili oblici koji se pojavljuju na platnu svjedoče o nesputanu pristupu slikanju koji platno pretvara u podlogu psihološke geste. U ciklusu se prepoznatljivi oblici ponavljaju u nekoliko radova. Oni poput slučaja na platnu defiliraju površinom, podsjećajući istovremeno na ostavštinu art-bruta i buhe Jean-Michela Basquiata. Uvođenjem tog nonšalantnog motiva na reljefnu i gestualnu podlogu rada Vanja Popek podcrtava ludizam i ekspresiju kao osnovu svog slikarstva.