Hrvatskoj kulturi nedostaje znanja

U hrvatskom kazalištu nevjerojatna količina novca odlazi u vjetar / Kad bi bilo koje naše kazalište imalo prosječnu popunjenost od dva-tri posto, što je popunjenost naših stadiona, onda bi ono ubrzo bilo zatvoreno / Hrvatsko je kazalište lijeno, neartikulirano i previše tržišno orijentirano / Mladi redatelji premalo rade

Krešimir Dolenčić jedan je od najzaposlenijih i najnagrađivanijih hrvatskih redatelja srednje generacije. U njegovu redateljskom opusu, osim brojnih opernih i dramskih režija, važno mjesto zauzimaju i veliki spektakli, poput opere na stadionu u Kini ili otvaranja Azijskih igara u Omanu, gdje se autorski tim sastojao od 107 ljudi iz Hrvatske. Režirao je 41 operu u sedam zemalja i brojne dramske naslove, a na posljednjoj dodjeli Nagrade hrvatskog glumišta njegove su predstave osvojile čak šest nagrada. Predavao je glumu u Houstonu na Sveučilištu Rice i u Londonu na Trinity College of Music, a danas je profesor na zagrebačkoj ADU. U ovom trenutku na repertoaru hrvatskih kazališta čak je dvanaest njegovih predstava.

Snimila Sanja Ribarić

Kako gledate na stanje u kulturi u Hrvatskoj danas? Radi li se i ovdje o krizi novca i morala, kako često govorimo za ono što nam se događa u društvu? Je li stanje u kulturi bitno bolje od onog u društvu?

To pitanje svakako ima vrlo masno napisan naslov pa zaslužuje i masni odgovor – „Stanje u kulturi u Hrvatskoj danas je u svakom, osim u umjetničkom smislu zaustavljeno“! Hrvatska se kultura naime vrlo lijepo nominalno, statistički, institucionalno, pravno i na svaki način razvija, bez obzira na sve ono što bi je trebalo činiti. Taj masni naslov funkcionira besprijekorno, a opet sve više gubi kontakt s osnovnim tijelom. Nezamislivo? A ipak jest. I nije to ništa različito od funkcioniranja cjelokupne hrvatske politike. Bilo bi jednostavnije kad ne bi toliko utjecala na našu svakodnevicu, cijela ta klasa ljudi i njihov posve nerazumljiv metajezik u kojem je transparentno (pojam koji vole upotrebljavati) tek Hamletovo „riječi, riječi, riječi“. A sve odreda su masne i debele. Bez nekog posebnog značenja, zapravo, bez znanja. Tako i kultura – sve funkcionira, ali nema kuplunga, pa je auto u neprestanom leru, bučna mašina, sve čisto i prekrasno, čak i GPS radi, ali, eto, getriba ne prima, nikako se pokrenuti. Hrvatska kultura ne samo da nije imuna na zaglupljujuću globalizacijsku uravnilovku nego joj se i neobično veseli čekajući šlep-službu da je odvuče u najbližu garažu.

Prilično pesimistična slika… Ima li nade?

Mislim da je došlo vrijeme nekih sasvim novih majstora koji neće cjepidlačiti i skupo naplaćivati ležarinu, nego mirno i racionalno pokrenuti ta kola. Moja je generacija tu doista vrlo odgovorna, jer smo se nauživali i socijalizma, i socijalizma s ljudskim likom, i tranzicije i nekoliko gospodarskih, političkih i nacionalnih kriza. I rat k tome. I nagli prijelaz od Glembayevih šumskih razbojnika do pokondirenih i korumpiranih salona zaodjenutim svim izvedenicama iz riječi Hrvatska. Naprosto, dosta mi je dijagnoze, mislim da je došlo vrijeme mirenja s bolesti i propisivanja učinkovitih terapija. Ali ne od ove svjetske, pozitivističke medicine koja nas gura u propast mehaničkog plivanja u brojkama kulturno-farmaceutske industrije – dajte nam novaca, pa ćemo biti kulturni, nego u smislu osvještavanja i liječenja cjelokupnog energetskog korpusa našega naroda, kojemu se sustavno i vrlo organizirano zatvaraju meridijani ozdravljenja. Evo, sad smo gurnuti u program stranačko-korupcijskih afera, bruto nacionalne nesreće i svođenja ljudi isključivo na statističke podatke. Brojimo se u stotinama tisuća – nezaposlenih, zovemo se glasačko tijelo, potrošači, neopredijeljeni građani. Svakako – masa. A nema nas mnogo, pa s takvom masom i nije teško manipulirati. Samo nas se ubaci u potprogram i polako nam se gasi individualni sklop. Onako kako računalo Hall u Odiseji u svemiru kad mu sve isključe ostane pjevati dječju pjesmicu. I tako pjevamo te pjesmice kao neki prateći vokali u koncertu svih ostalih nacija i država koje polako gube identitet.

Svemu tomu aktivno pomažu i mediji?

Slično djeluje i naš informativni prostor. Mi u nekom širem razmjeru nismo više hrvatska kultura, nego dio regionalne zajednice, srednjoeuropski krug, balkanski krug, zemlja koja kuca na vrata EU i naposljetku tek članica, a zatim i u budućnosti – zajednička kupka. Taj je objektiv međutim posve pogrešan prikaz stvarnog, individualnog kreativnog potencijala koji se u Hrvatskoj nalazi možda danas više nego ikada. On nema pristupa toj Big Brother-političkoj javnosti, koja kroji sudbinu naroda bez obzira na sudbine ljudi. Stoga, pitanje bi zapravo trebalo točnije postaviti – gdje se hrvatska kultura nalazi? Posvuda oko nas, u svakom segmentu društva, u svakom čovjeku koji se opire ispiranju mozga i u svakome koji pokušava vidjeti malo dalje od Brešanova čuvenog završetka Mrduše, „uživajmo braćo draga, neka iđe sve do vraga“. Tu smo doista jaki. Lijeni i spori, ali jaki.

Čini mi se da je situacija danas u hrvatskom kazalištu prilično nesretna kombinacija prevladane austrijske organizacije, socijalističke uravnilovke i tranzicijskog kaosa. Kako vi gledate na situaciju, prije svega u organizacijskom smislu? Trebaju li nam bitne reforme?

Nismo mi u kazalištu ništa drukčiji od svih ostalih građana koji evo vape za nekim čvrstim odlukama. Naravno, opasna je ta čežnja za dobrom, željeznom rukom koja će teške, ali radikalne odluke populistički donijeti i provoditi, jer znamo iz prošlosti kamo to može odvesti, no da nam trebaju doista bitne i dubinske reforme, trebaju. Ovdje će svi odmah pomisliti na različite modele tržišnoga gospodarenja u liberalnokapitalističkom kulturnom sustavu. Nije to najvažnije. Ali kad razmišljamo o ovom golemom kazališnom austrougarsko-jugoslavensko-hrvatskom aparatu, onda se doista moramo uhvatiti za glavu. Nevjerojatna količina novca odlazi u vjetar.

Razgovor u cijelosti pročitajte u Vijencu br. 447. od 21. travnja 2011.