Dani dobrih filmova

Jubilarni Dani ove su godine ponudili kvalitetnu i ujednačenu konkurenciju, pri čemu je nekoliko mladih autora predstavilo uratke koji nagoviještaju svijetlu budućnost hrvatskoga filma

Obljetnički, dvadeseti, Dani hrvatskog filma u svim su segmentima ponudili zasigurno najzanimljiviji i kakvoćom najujednačeniji program unatrag nekoliko godina. U svim se filmskim rodovima, u kojima su dokazana autorska imena bila ravnopravno zastupljena s mladim nadama na kojima možda leži budućnost domaće sedme umjetnosti, tako izdvaja po nekoliko naslova koji odskaču intrigantnim i promišljenim konceptima te autorskim zrelostima, senzibilitetima i jasnoćama vizija.

Izvrsna Plava plaža Miroslava Mikuljana

Grand Prix festivala, nagradu Oktavijan Hrvatskoga društva filmskih kritičara, tako je apsolutno opravdano osvojio sjajan kratki igrani film Onda vidim Tanju mladoga Splićanina Jurja Lerotića, začudna tragikomična priča iznimno sugestivno ispripovijedana nizom fotografija bez dijaloga i s glasom protagonista naratora u offu. Inovativno koncipirana i vrlo poetična crnohumorna storija o šesnaestogodišnjem Željku (iznimno uvjerljiv Marin Radman) koji s mlađim bratom (odlični Niko Gamulin Vilogorac) živi u splitskom stanu i svakodnevno u bolnici posjećuje majku (Mirjana Rogina), čini se neizlječivo bolesnu od raka, oblikovana je kao naglašeno socijalno intonirana, dramaturški čvrsta i emotivno snažna cjelina u kojoj se romansa skladno isprepleće s tjeskobom, tragedija s (crnim) humorom, realizam s nadrealnim, a melodrama s groteskom. Naime, tijekom posjeta majci Željko se zaljubio u vršnjakinju, tumači je Ena Mašić, koja u susjednoj bolničkoj sobi posjećuje svoju neizlječivo bolesnu majku. No on je plah i nesiguran momak koji ne zna kako trenutke kratkih susreta na hodniku iskoristiti za uspostavljanje kontakta s curom te koji nošen snažnim osjećajima često mašta o nekim budućim sretnijim vremenima, kad će s izliječenom majkom, bratom i djevojkom uživati negdje pored mora. Istodobno Željka muči majčin gubitak kose te bi joj želio nabaviti periku, za što mu je pak potreban novac. Da bi ga zaradio, odluči se makar kratkotrajno zaposliti kod lokalnog fotografa koji se bavi snimanjem pogreba. A kad ga on pošalje na prvi zadatak, Željko i ne sluti da će prvi sprovod koji će snimati biti onaj djevojčine majke te da će njegova zbunjenost u spoju s nelagodom i zaljubljenošću prouzročiti prilične nevolje.

Kako je Onda vidim Tanju izvorno zamišljen kao dugometražni film, autor ga kao takva u budućnosti namjerava i realizirati. No kako je u ovakvu obliku pred nama zaokružena i dramaturški kompaktna cjelina koja optimalno iskorištava vrijeme trajanja od 34 minute, njezino deriviranje i razvlačenje za dodatnih pedesetak minuta možda i ne bi imalo previše smisla. S druge strane, apsolvent filmske i TV-režije na ADU Lerotić uporan je mladić koji zna što želi napraviti i kako to ostvariti, pa nas i dugometražnom Tanjom... možda ugodno iznenadi.

Moguća budućnost hrvatskog filma

Konkurencija igranih filmova na ovim je danima bila kakvoćom najbolja i najujednačenija, nagrade su većinom otišle u prave ruke, a osobito vrijedi izdvojiti naslove Pametnice Sonje Tarokić i Hane Jušić, Bitchville Ivana Livakovića i Zimica koju samostalno redateljski potpisuje Hana Jušić.

Realizirane u okrilju Sarajevo Talent Campusa i nagrađene za najbolju glumicu Marinu Vodeničar, Pametnice nude dakako pametnu, sigurno režiranu, naglašeno empatičnu, vrlo sugestivno atmosferičnu i neusiljeno ironičnu priču o dvjema mladim cimericama od kojih ona naizgled zrelija i staloženija odluči jednoga dana svakako izgubiti nevinost, pa makar i sa starijim slučajnim znancem koji će kod njih prespavati jednu noć i koji će konzervativnu djevojku u završnici iznenaditi prekoračenjem granice uobičajeno shvaćena seksualnog odnosa. Pored suptilno psihološki profilirana lika glavne junakinje imponiraju komorni ugođaj, životni dijalozi i elegantna naracija odlična ritma. Sve to može se reći i za minijaturu Zimica Hane Jušić, varijaciju filma 9. ožujak, kojim se na prošlim Danima predstavila Irena Škorić. Zaplet o bivšem paru kroz čiji seksualni odnos bivaju jasniji razlozi propasti njihove veze obje autorice posuđuju iz kratke priče Igra tucanja Tarika Kulenovića, no dok Škorićeva apostrofira (vizualno) poetičnu dimenziju priče i sugerira neugasle osjećaje među nekadašnjim ljubavnicima, Jušićeva se utječe naturalističkom, grubljem i realističkom prosedeu. U tom slučaju osjećaje je teško detektirati, a sve se svodi na seks kao barem trenutni bijeg od nelagode i samoće.

Pametnice Hane Jušić i Sonje Tarokić

Nakon što su na pretprošlim Danima prikazani njegovi Prljavi mali mjehurići, donekle zbrkana, u prvom redu vrlo nepregledno režirana i vizualno povremeno iritantna priča o nekoliko mladića i djevojaka koji snimaju svoj prvi film, Ivan Livaković ove se godine predstavio neusporedivo superiornijim dugometražnim prvencem naslovljenim Bitchville. Taj Kučkovec slikovito je mjesto u Hrvatskom zagorju u kojem, baš kao i u Mjehurićima..., Livaković snima (eksperimentalni) film o snimanju filma. No metafilmska dosjetka tek je okvir u kojem se autor s osloncem na ironijsku feminističku vizuru, grotesku i montipajtonovski apsurd duhovito i zabavno poigrava uistinu koječim, od dokumentarca preko reportaže do pop-arta, a u soundtracku među ostalim odjekuje i davni hit Apsolutno tvoj Mirzina jata. Premda svakako nije film za svačiji ukus, Bitchville Livakovića potvrđuje kao ime na koje ubuduće valja računati.

Dvojbene kategorizacije

Smještanje tog zapravo eksperimentalnog filma u kategoriju igranoga još je jedan prilog raspravi o kategorizaciji filmova uvrštenih u konkurenciju Dana, koja se među filmskim kritičarima povela tijekom festivala. Raspravu je pokrenuo profesor Hrvoje Turković prijedlogom da se u sekciju igranih filmova prekategorizira uvršteni eksperimentalni naslov Prokleta brana Lale Raščić, u kojem scenaristica i redateljica pripovijeda crnohumorno pomaknutu romantičnu priču o Tariku i Merimi, čiju će ljubav 2027. obilježiti pucanje nekoliko brana poput one u Lukavcu. Premda je rasprava naposljetku zaključena tvrdnjom da samim autorima valja prepustiti odluku o kategorijama njihovih ostvarenja, činjenica je da je niz filmova na Danima uvršten u neodgovarajuće segmente. Primjerice, iako je smješten u kategoriju dokumentaraca, izvrstan posljednji film Miroslava Mikuljana Plava plaža II, ekspresionističko bilježenje zbivanja tijekom jednoga ljetnog dana na plaži u Vodicama, eksperimentalni je naslov, što se može reći i za sjajan Le Samourai Ivana Faktora, u realnom vremenu realiziranu dokumentaristički sugestivnu priču o isječku života pokojnoga Tomislava Gotovca, koji se u filmu stalno kreće interijerom svog stana, no kojeg kamera nikad ne prikazuje, već ponekad tek subjektivnim kadrom dijeli njegov pogled.

Dokumentaristička sugestivnost, voajeristička neposrednost, likovna dojmljivost i snoliki ugođaj odlikuju i Faktorovu Pustaru, zapis svakodnevice osamljenoga starog udovca Nađa negdje u Baranji, no ovaj je film razumljivo uvršten među eksperimentalce. Ako se složimo da Faktorova djela balansiraju na tankoj granici eksperimentalnog i dokumentarnog, isto vrijedi i za odličan Prolaz za van, posljednji film također pokojnoga Vedrana Šamanovića koji je dovršila njegova supruga Sanja, a koji je sasvim logično uvršten u eksperimentalnu nišu. Turobnu i razoružavajuće emotivnu ispovijed žene iz staračkoga doma koja pred kamerom otvara dušu pričom kako su joj tijekom dvadeset godina preminula dva supruga i obje kćeri, Šamanovići oblikuju poigravajući se slikom i zvukom te stvarajući začudno neposredan i autentičan pogled u nutrinu nesretne žene.

Iako u spomenutom kontekstu naslov Nogomet Ane Hušman potpisnik ovih redaka ne drži najboljim eksperimentalnim filmom Dana, odluci ocjenjivačkog suda da takvim proglasi novo ostvarenje afirmirane videoautorice koja je kritiku i publiku osvojila nagrađivanim djelima Plac i Manire čine čovjeka – Ručak ništa se ne može prigovoriti. Dijelom se ironično baveći pravilima igre najvažnije sporedne stvari na svijetu, dijelom satirično obrađujući pobjednički Maradonin gol Englezima u završnici svjetskog prvenstva u Meksiku 1986. postignut Božjom rukom, a dijelom zabavno preuzimajući ulogu ne osobito vješta sportskog komentatora koji prenosi tu utakmicu, redateljica stvara vedar, ležeran i efektno pomaknut film u kojem blago ismijava i nogometni mačizam. U konkurenciji eksperimentalnih filmova svakako valja izdvojiti naslove Krijesnice odavno dokazane Vlaste Žanić i Pow´s Pov majstora Gorana Trbuljaka.

Sjajni Cvijet bitke

Za osvajanje nagrada na Danima posve je zasluženo predodređen Simon Bogojević Narath, među ostalim autor sjajnih filmova Bardo Thodol, Plasticat i Morana. Nakon što nas je prije dvije godine osvojio spomenutom (post)apokaliptičnom fantazijom Morana, Narath nas ovaj put u Oktavijanom za najbolji animirani film nagrađenom naslovu Cvijet bitke na maestralan način odvodi u fantasy-svijet za koji gledatelj, baš kao ni nesretni protagonist, nije siguran je li stvaran ili je samo riječ o njegovu snu. Naime, jedan čovjek iz pretpostavljivo našega vremena neočekivano se zatekne na mjestu koje podsjeća na drevna rimska borilišta i gladijatorske škole, u okruženju u kojem se fantastično križa s mitskim i oniričkim te u kojem mora spašavati vlastiti život. Njegovu unaprijed na poraz osuđenu noćnu moru Narath kreira oslanjajući se na dva literarna izvora, na knjigu Cvijet bitke glasovitoga srednjovjekovnog talijanskog mačevaoca i učitelja rukovanja oružjem Fiorea dei Liberija od koje posuđuje i naslov svog filma te na znameniti Dijalog u paklu između Machiavellija i Montesquieua Mauricea Jolyja. Dok je Cvijet bitke Fiorea dei Liberija iz 1410. treći dosad otkriveni najstariji priručnik o rukovanju oružjem, ujedno i najkorišteniji srednjovjekovni, djelo konzervativca i monarhista Jolyja iz 1864, napisano u znak protesta protiv vladavine Napoleona Trećeg, ubojita je politička satira o najučinkovitijim načinima manipuliranja javnošću te osvajanja i očuvanja (totalitarne) vlasti pod bilo koju cijenu. Citirajući rečenice iz obiju knjiga Narath stvara vizualno dojmljivo filozofično djelo koje podjednako dobro funkcionira i kao mračni fantasy o nestanku ljudskosti i čovjeka, i kao jasna kritika svih društvenih sustava u svim vremenima.

Konkurencija dokumentarnih filmova ove je godine imala tu nesreću da su najuspjelija ostvarenja mjesec prije prikazana na ZagrebDoxu, pa je tako u Vijencu već pisano o Oktavijanom za najbolji dokumentarac i nagradom za najbolju montažu ovjenčanu Ratnom reporteru Silvestra Kolbasa, o Gabrijelu Vlatke Vorkapić, o filmu Jesam li sretna Vanje Sviličić i o nagradom za najbolju glazbu ovjenčanoj Poplavi Gorana Devića. Ovom prigodom stoga tek spomenimo da je nagradu publike osvojio detaljan i emotivan, no predug i razmjerno suhoparan Zaustavljeni glas Višnje Starešina, priča o legendarnom Siniši Glavaševiću, jednom od simbola stradanja, ali i otpora, obrane i prkosa Vukovara.