Cvijeće u travi

U usmenim ili pisanim iskazima koje oblikujemo niz je postupaka kojima su glavne zadaće efektno sažeti, duhovito podcrtati, uvjeriti, ostaviti dojam lucidnog, mudrog i razložnog čovjeka. Retoričari i stilističari takve postupke obično kvalificiraju kao diskurzivne topose, makrostrukturalne, logičke ili pragmatičke figure. Podsjetit ću ovdje na četiri takva postupka – sentenciju, poslovicu, entimem i epifonem.

Sentencioznost je bitno obilježje Krležina pisanja

Poopćavanje prigode

Sentencija (prema lat. sententia, misao, tvrdnja) mudra je izreka koja donosi općenitu misao o ljudima, stvarima i pojavama. U pravilu nastaje lucidnim uopćavanjem pojedinačnog slučaja što taj slučaj čini usporedivim s brojnim drugim slučajevima. Grci su istu pojavu nazivali gnoma (ăíţěç). Aristotel napominje da sentencija ne izražava svaku vrstu općeg, nego „samo ono što je predmet ljudskog djelovanja, kao i ono što se u tom djelovanju mora odabrati ili odbaciti“. Za razliku od poslovice, koja se vezuje uz iskustvo zajednice i narodni genij, sentencija ima autora i u pravilu je dio veće cjeline. Nastala je i procvat doživjela u antici; njome su filozofi, govornici i pjesnici sažimali i posredovali misli, poruke i pouke. Pojedine su latinske sentencije i danas sastavni dio naše kulturne memorije, npr.:

Historia est magistra vitae. → Povijest je učiteljica života. (Ciceron, O govorniku)

Homo homini lupus. → Čovjek je čovjeku vuk. (Plaut, Magarci)

Omnia vincit amor. → Ljubav pobjeđuje sve. (Vergilije, Ekloge)

O tempora, o mores! → O vremena, o običaji! (Ciceron, I. govor protiv Katiline)

Per aspera ad astra. → Preko trnja do zvijezda. (Seneka, Podivljali Heraklo)

Antika je razlikovala sentencije u formi tvrdnje, pitanja, usporedbe, poricanja, analogije, čuđenja, antiteze i sl. Kvintilijan je savjetovao govornicima da prečesto ne posežu za mudrim izrekama, jer one – budući samostalne – stvaraju isprekidan stil i jer „jedna drugoj smetaju, isto kao što usjevi i voćke zbog nedostatka prostora ne mogu potpuno razviti svoj uzrast, pa ostaju zakržljali“. Nasuprot tome, govornika koji ih umješno koristi slušatelj doživljava kao rafinirana i karakterna čovjeka, jer u njegovu govoru prepoznaje općevažeće istine koje i sam zastupa.

Rano je uočena prilagodljivost sentencija različitim kontekstima te se već od kasne antike može pratiti tradicija njihova skupljanja u zbirke i leksikone, učenja napamet i citiranja. Najpoznatije su takve zbirke Moralni distisi rimskog mislioca Katona i Izreke Erazma Roterdamskog. Poslije antike, uz citiranje izreka klasičnih autora, pisci i mislioci kreiraju i vlastite prigodne sentencije. Hrvatski su pisci, među inim, sročili sljedeće:

Lijepo je samo ono što je prolazno

(A. G. Matoš, Bilježnice)

Da nema misli, ne bi ni jada bilo.

(I. Vojnović, Suton)

I mjesečina može biti pogled na svijet.

(M. Krleža, Na rubu pameti)

Ljubav je sirotinjska sreća. Bogataška sreća je načinjena od bogatstva.

(M. Jergović – Dvori od oraha)

Konteksti u kojima se nalaze ove i slične sentencije podupiru mišljenje ruskog formalista Borisa Tomaševskog da one samo naizgled izlažu kakav opći stav, tj. da se iza njih krije subjektivna misao koju nameće konkretna prigoda. Po toj se prigodnosti sentencija približava prigodnosti aforizma.

Osim u retorici i filozofiji, pojam sentencija rabi se i u rimskom pravu, gdje označava usmenu presudu koju na kraju suđenja izriče sudac, i to bez obrazloženja.

Plaut, autor poznate sentencije Čovjek je čovjeku vuk

Pririč, priričak, mudroričje

Dok sentenciju stvara pojedinac, te je obično učena i obilježena kontekstom u kojemu se nalazi, poslovica je pučka izreka koja slikovito predočava kakvu općeprihvaćenu spoznaju, pamtljiva tvrdnja koja se može upotrijebiti u bitno različitim situacijama. Svjedoči o duhu i svjetonazoru zajednice u kojoj nastaje. Poslovica tematizira sve što se na bitan način tiče života zajednice – bogatstvo i siromaštvo, ljubav i mržnju, vrline i mane, zdravlje i bolest, život i smrt, govor i šutnju, pojedinca i društvo, klimu i kalendar itd. Njezina se poetičnost temelji na arhetipskim slikama iz prirode i seoskog života. Npr.:

Svaka ptica leti svome jatu.

Vol se veže za rogove, a čovjek za riječ.

Tko tuđa konja jaše, brzo sjaše.

Nije brodar vjetru gospodar.

Niti kruna čini kralja, ni misnika duga halja.

Čuvaj se psa koji ne laje.

Nova metla dobro mete.

Zelen Božić, bil Uskrs.

Elegancija, diskurzivna gipkost i razgranato značenje poslovica zasniva se na njihovoj bogatoj figurativnosti. Pojedine su alegorične (pa čitav iskaz treba shvaćati u prenesenu značenju), drugima je u podlozi poredba ili metafora, treće imaju savršenu dvojnu kompoziciju semantički poduprtu antitezom. Većina ih se temelji na pučkom osjećaju ritma te na podcrtavanju značenja figurama dikcije – rimom, asonancom, aliteracijom, paronomazijom i sl.

Poslovice se pojavljuju već u grčkoj i rimskoj antici. Homer ih unosi u svoje stihove, a mnoštvo ih je utkano u biblijski tekst. Grci su ih označavali pojmom đáńďéěßá, a Rimljani pojmom proverbium.

U hrvatskoj kulturi poslovica ima dugu povijest i važno mjesto. Josip Kekez (1996) tvrdi da se od srednjega vijeka poslovice unose u pisane tekstove, pri čemu ih se najavljuje formulacijama dobro se reklo, kako se reklo, veli se, zato se reče, stoji riječ, riječ je odvijeka, bi rekal niki, štono riječ, štono se kaže, riječ je od davnine. Pojavljuju se i u pjesmama prvih naših pjesnika poput Šiška Menčetića, Džore Držića, Dinka Ranjine, Petra Hektorovića i dr. Bogatu zbirku poslovica Priričnik aliti razliko mudrosti cvitje objavio je davne 1703. Pavao Ritter Vitezović. Njihovu je ljepotu naglasio usporedbama: „Pririči jesu u vsakom govorenju kakono cvitje med travom aliti kakono dragi kamen u srebru ali zlatu.“ Sve do 19. stoljeća latinski se pojam proverbium prevodi riječima priričje, pririč, priričak, proričje, mudroričje i sl. Naziv poslovica prvi je zabilježio Joakim Stulli (1806). Književni teoretičari svrstavaju poslovice među jednostavne, najstinije književne oblike, tj. u književne mikrostrukture.

Šarm neizrečene premise

Treći postupak koji spomenuh, entimem, najkraće je moguće opisati kao retorički silogizam u kojemu se zaključak izvodi iz jedne premise, a druga se podrazumijeva. Pritom su i premise i zaključak vjerojatni, a ne sigurni. Entimemsku kompoziciju ima, primjerice, Descartesova izreka Mislim, dakle postojim:

(Da bi se postojalo, treba misliti.) → neizrečena premisa

Ja mislim. → izrečena premisa

Mislim, dakle postojim. → zaključak

Retoričari Meyer, Carrilho i Timmermans (2008) funkcioniranje entimema pojašnjuju primjerom-dosjetkom: „primijetim li da je Ciceronu začepljen nos i zaključim li iz toga da ima gripu, onda tu, strogo gledajući, nije riječ o nužnom zaključku (nos mu može biti začepljen i zbog niza drugih razloga)“. Za razliku od znanstvenog silogizma, koji je logička metoda dokazivanja, entimem se zasniva na vještini uvjeravanja, lucidnom izvođenju pretpostavki i njihovu povezivanju. Pojavljuje se u područjima u kojima je rijetka egzaktna spoznaja – u pravu, politici, etici, estetici i sl. Tim se postupkom izvode zaključci o nekoj pojavi iz ograničenog broja slučajeva, izriču procjene i retorički poopćuju subjektivni sudovi. Kada je neizrečena premisa iznenađujuća ili paradoksalna, entimemom se mogu izazivati humorni učinci, npr.:

U Hrvatskoj je naime kao u nebu. Posljednji su na prvim mjestima. (A. G. Matoš) → neizrečena premisa: U nebu su posljednji na

prvim mjestima.

Ne postoji zakon koji zabranjuje komponiranje glazbe onome koji uopće nema ideja. Wagnerova je glazba, dakle, posve legalna. (M. Twain) → neizrečena premisa: Wagner uopće nema ideja.

Samo Adam nije imao punicu – po tome znamo da je živio u raju. (grafit) → neizrečena premisa: Onaj tko nema punicu, taj živi u raju.

Oponašajući formu silogizma, entimem preuzima značenjski potencijal koji nosi forma. Riječ je o postupku koji je primjeren svim vrstama govorništva (sudskom, političkom i epideiktičkom) te postupku koji otkriva da „retorika jasno razlučuje učinkovitost od valjanosti, pri čemu entimem postaje jedinstven po svojoj sposobnosti – koja nije tek formalna – da uvjeri slušateljstvo“ (Meyer i dr. 2008). Može biti demonstrativni i pobijajući. „Demonstrativni entimem izvodi zaključke iz priznatih premisa, a pobijajući iz premisa suprotnih premisama protivnika.“ (Aristotel)

Govornička poanta

Napokon, epifonem (prema grč. ἐđéöţíçěá, uzvik, rečenica) sažeta je izreka kojom se zaključuje izlaganje ili tekst, sentencija koja poopćava govor o konkretnoj temi, svodeći je na kakvu univerzalnu istinu. Živa, okretna i potencijalno osamostavljiva misao. Npr.:

Život je samo za žive.

(A. B. Šimić, Proljetni salon)

U raju smo. I to je sada vječnost.

(S. Novak, Mirisi, zlato i tamjan)

Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt.

(D. Kiš, Priča o majstoru i učeniku)

Nije lako osloboditi se suvišnih stvari.

(M. Jergović, Vrtlar)

Pošiljatelj se u epifonemu odmiče od pripovijedanog događaja ili obrađivane teme, omjerava ih o svoje ukupno iskustvo i afektivno se pozicionira spram njih. Taj je stav subjektivan i emfatički izrečen. Riječ je o postupku koji u govorništvu i prozi ima ulogu usporedivu s ulogom poante u poeziji.

Epifonem je nerijetko opisivan kao vrsta eksklamacije, sentencijski usklik kojim se afektivno i elegantno naglašava već rečeno. Hermogen ga određuje kao govornikovu subjektivnu primjedbu, a Demetrije kao ukrasni izraz koji pridonosi uzvišenosti književnog govora jer posjeduje „sjaj kojim se diče bogataši“. Završni je usklik osobito čest u govorništvu, npr.:

Na noge, na izbore! (M. Pavlinović, 1873)

Živa je, bila je živa i živjet će Hrvatska! Živjeli! (V. Gotovac, 1991)

U suvremeno je doba reklamne slogane moguće tretirati inačicama epifonema. Recentna promidžba ujedinjuje vizualne, lingvističke i auditivne elemente. Međutim, kako je slikovno prikazivanje počesto nadređeno verbalnom, jezik se javlja samo u sloganima i zadaća mu je dodatno naglasiti sadržaj fotografije ili rezimirati upravo dovršenu naraciju reklamnog spota. Stoga je tim sloganima (npr.: Vjerujte osjećaju!, Nitko kao ja!, Labello najviše voli tvoje usne) namijenjena uloga interpretanta, komentara ili poante, što je podudarno s ulogom epifonema u govorništvu i književnosti.

Isti je postupak u antici označavan i nazivima epifoneza, epikriza, epifonematikon, epifonumenon, epikertomem i prosfonem.