Bog i Bogvan

Kad su se Frane i Franjo upoznali, ništa nije obećavalo da će postati prijatelji. Susret se odigrao u jednom zagrebačkom hotelu: pristigli su iste večeri i dobili sobe jedan do drugoga, a ujutro su se prepoznali na doručku. Tada je Franjo pozdravio s Dobro jutro, dok je Frane odgovorio sa Zdravi bili. Susreli su se opet navečer, i tada je Frane još izdaleka doviknuo Evala, dok je Franjo uzvratio s Dobra večer. Naravno, odmah su jedan o drugome stvorili i nekakvo mišljenje. Frani se činilo da je Franjo hladan i distanciran, a možda i umišljen, dok je Franjo držao da je Frane suviše bučan, čak i pomalo nametljiv.

Ali ubrzo su ta svoja mišljenja morali revidirati: slučaj je htio da su se susreli i na Velesajmu, i tako su se onda dali u razgovor, otišli na piće, čak skupa i ručali. Nakon toga ručka Frane je bio uvjeren kako je Franjo neobično topao i srdačan čovjek, dok je Franjo držao da je Frane iznimno fina i delikatna osoba. Poslije, kad su se sprijateljili i stali se posjećivati, često im se događalo da spomenu taj svoj prvi susret i posve pogrešne dojmove koje su jedan o drugome stekli. A kad su se upitali odakle su ti krivi dojmovi došli, zaključili su da im je korijen u načinu pozdravljanja.

Jer kontinentalci i ljudi s mora pozdravljaju se na dva posve različita načina. Najkraće bi se moglo reći da je južnjački pozdrav prštav i spektakularan, a sjevernjački miran i konvencionalan. Južnjački pozdrav ima u sebi nešto osobno i kreativno, dok je sjevernjački posve impersonalan i kliširan. No i kad čovjek sve to kaže, još mu se čini da ima dosta toga što je ostalo nespomenuto. Pokušajmo, dakle, tu razliku opisati malo sustavnije. Reklo bi se da ju je moguće opisati u tri koraka.

Ponajprije, lako se zapaža da južnjačkih pozdrava ima mnogo više nego sjevernjačkih. Sjevernjaci jedva da znaju išta drugo osim Dobro jutro, Dobar dan, Dobra večer: Zdravo i Poštovanje već su odavno nestali, a drugih pozdrava i nema. Dapače, postoji tendencija da se i to što je ostalo još reducira i pojednostavni, barem među bliskim osobama ili osobama istoga društvenog položaja, pa se zato u svim prilikama – i pri susretu i pri rastanku – kaže Bok/g, i tako se rješavaju svi problemi.

Na jugu je sve to mnogo šarenije. Osim uobičajenoga Dobar dan ili Dobra večer, tu je još i Zdravi bili, pa Veseli, pa Evala, ima ih čak koji pozdravljaju s Pomalo, dok se u Dubrovniku kaže Adijo i pri rastanku i pri sastanku. Još više, na jugu kao pozdrav može poslužiti i štošta drugo osim onoga što nesumnjivo pozdrav jest: kad se, recimo dvojica ne susreću u istom danu prvi put, onda se obavezno jedan drugome jave, ali ne standardnim pozdravom, nego tako da se zazovu po imenu, ili doviknu samo E, a koji put i kombiniraju to dvoje (E, Ante, E, Bepo). Samo se po sebi razumije da ondje čovjek zarana nauči koga može kako pozdraviti, pa tako i vrsta pozdrava postaje svojevrsna poruka.

Druga razlika sastoji se u tome što su južnjački pozdravi arhaičniji od sjevernjačkih i na očigledniji način čuvaju u sebi povijesno nasljeđe. Jer sjevernjački pozdravi zapravo nisu drugo nego prijevodi formulacija kakve postoje i u drugim jezicima (Guten Tag, Gute Nacht), pa se zato ne mogu smatrati ničijom posebnom svojinom. Južnjaci su pak iz talijanske kulture preuzeli niz tekovina, od kuhinjskih recepata pa do rodbinskih naziva, ali pozdrave nisu preuzeli, nego su sačuvali slavensku baštinu. Pozdravi na jugu otkrivaju svoju veliku starost već i svojim sadržajem: ne žele oni sugovorniku tek da mu dan bude dobar, jer to je odveć kratko i nevažno, nego izražavaju želju da sugovornik bude zdrav ili da bude veseo. A zna se koliko je zdravlje u stara vremena bilo ugroženo i zna se da je veselje uvijek posljedica nekoga općeg blagostanja, a to onda i jest pristojno poželjeti nekomu do koga ti je stalo. Sve je to možda sažeto u pozdravu koji se upućuje na rastanku, a glasi Stoj(te) mi dobro i izražava želju da sugovorniku sve bude kako treba, da, dakle, bude i zdrav i veseo i uspješan. Jedva da se čovjeku i može išta bolje poručiti.

A to nas dovodi i do treće važne razlike: južnjački su pozdravi osobni, a sjevernjački nisu. Kad kažete Dobar dan ili Dobra večer, onda se ni po čemu ne vidi da ste taj pozdrav uputili baš određenom čovjeku i da doista želite ono što pozdrav tvrdi da želite, jer takav pozdrav zvuči manje kao želja, a više kao konstatacija. S južnjačkim je pozdravima suprotno: oni su uvijek usmjereni na čovjeka kojemu se obraćaju i uvijek tu svoju usmjerenost naglašavaju. Kad nekomu kažete Zdravi bili, onda je jasno da tu želju upućujete upravo njemu, te se i po formulaciji vidi da je upravo tako. Zato južnjaci i onda kad se koriste standardnim pozdravima nastoje pridodati tu osobnu notu, pa kažu Dobrojutrovan ili Adiovan, ili čak i Bogvan, da bi tako naglasili izravan odnos prema sugovorniku.

A to je, dakako, u vezi s općom orijentacijom sjevernjaka i južnjaka. Sjevernjaci su više suzdržani, gledaju svoja posla, ne žele se nametati, dok su južnjaci više okrenuti prema drugim ljudima, kojima žele pokazati naklonost i srdačnost. I zato su jedni drugima čudni, dok se ne naviknu, ili dok ne prouče uzroke svojega čuđenja.

Kao što su učinili Frane i Franjo. Njih su dvojica, kao što smo već natuknuli, s vremenom postali prijatelji i vrlo se dobro razumiju. Ali ono s načinom pozdravljanja ostalo im je zauvijek zanimljivo, i uvijek se na to vraćaju. Kad Frane posjeti Franju na sjeveru, onda uživa na ulici pozdravljati svoje nove znance decentnim kimanjem glave i riječima Dobar dan, Dobro jutro. A kad Franjo dođe na more, onda mu nema ništa slađe nego da preko ceste dovikuje znancima: Zdravi bili! Veseli!