Žmegačeva antologija duha

Nije česta pojava da znanstvene knjige postanu bestselerima. Osim ako im autor nije Viktor Žmegač, jer njemu će, čini se, to poći za rukom po treći put u kratku vremenu. Nakon sveobuhvatne sinteze njemačke estetske kulture, humanističkih znanosti i filozofije Od Bacha do Bauhausa i knjige monumentalnih interdisciplinarnih muzikoloških studija Majstori europske glazbe, koje se, iako pisane istančanim stilom i znanstvenim diskursom, odlikuju visokom razinom komunikativnosti s čitateljem, 23. je ožujka u Matici hrvatskoj predstavljena Prošlost i budućnost 20. stoljeća. Riječ je o knjizi eseja koji donose duhovni i intelektualni presjek prošloga stoljeća, predstavljajući ideje, misli i teorije koje su utrle put novim smjeranjima ili pak značile prekretnicu u široj kulturološkoj sferi.

Snimio Mirko Cvjetko

U knjizi Žmegač vodi dijaloge i promišlja značenje djela osamnaestero autora. Tumačenje snova S. Freuda, Tečaj opće lingvistike F. de Saussurea, Bitak i vrijeme M. Heideggera, Homo ludens J. Huizinge, Mit o Sizifu A. Camusa, Dijalektika prosvjetiteljstva M. Horkheimera i T. W. Adorna, Drugi spol S. de Beauvoir, Imati ili biti E. Fromma, Razumijevanje medija M. McLuhana, Koliko globalizacije čovjek može podnijeti R. Safranskog, Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije W. Benjamina, Riječi i stvari M. Foucaulta, neki su od njih.

Vodeći se prije svega „personalnom i epohalnom reprezentativnošću“, Žmegačev je izbor dijelom dakako i osoban, a knjiga kao rezultat i portret jednoga, uvjetno uzevši, stoljeća, ali i autoportret autora sama, jer on daje mnogo više od pregleda, upravo polemizira i su-djeluje.

Marko Grčić zato je Prošlost i budućnost 20. stoljeća i nazvao dubinski „najautorskijim“ djelom Viktora Žmegača, jer ga ne obilježava samo autorova stilska funkcionalnoist, već i njegova osobna, intelektualna i emotivna reakcija na svaki pojedini problem.

Iznimnim rasponom tema (od psihoanalize preko filozofije i lingvistike do socioekonomskog preispitivanja posljedica globalizacije) i potragom za sveopćom teorijom, s pravom se može zvati intelektualnom povijesti stoljeća.

Razlog je tomu što Žmegač ne smatra dovoljnim samo evidentirati kulturne i znanstvene činjenice, pojave i kretanja, već ih stavlja u kontekst, objašnjava, traži im uzroke, a pritom vodi računa o pluralizmu te poštuje različitost u duhu kulturalne kritike, istaknuo je August Kovačec predstavljajući knjigu.

Odabravši, vođen idejom aktualnosti, prijelomne i pionirske ideje i postavivši dijagnozu u duhu i mikroskopskih i makroskopskih načela, minuciozno i interdisciplinarno – Žmegač teži totalitetu nasuprot današnjoj težnji sve većoj specijalizaciji u znanosti.

Čovjek-institucija naziva ga akademik Krešimir Nemec, jer što vani rade čitave institucije, Žmegač radi sam. Između imati i biti, nastavlja Nemec, odlučuje se za drugo: posjedovati vrlinu i zrelost i ostaviti duboke tragove.

Sam Žmegač na kraju je iznio temeljnu ideju knjige: pokušaj iznalaženja kanona – filozofijskog, teorijskog – 20. stoljeća. „Nastojao sam pokazati neka polazišta dvadesetog stoljeća i iz tog razdoblja izvesti linije koje vode u budućnost. Uostalom, u toj se budućnosti već nalazimo, no nijedan razuman čovjek ipak neće reći da su teorije i dijagnoze kulturološke naravi zastarjele ili prevladane. Naprotiv, sve su istinske duhovne spoznaje aktualne i nema ozbiljnog kritičara ili znanstvenika koji može bez teorijskih postaja prošlog stoljeća, bez obzira na to radi li se o psihoanalizi, o mijenama u arhitekturi, o filozofiji egzistencije ili o prognostici u sjeni atomske bombe“, podsjetio je Žmegač te pozvao sve da sudjeluju u otkrivanju toga kanona, jer on je – otvorena igra.