Žanrovski pluralizam

Pod začudnim naslovom Izdaja forme teatrolog i povjesničar kazališta Branko Hećimović objedinio je niz različito pisanih tekstova nastalih u proteklih trideset godina, dajući zanimljiv i zabavan kolaž hrvatske javnosti, događaja i uspomena, uglavnom vezanih uz njegova kazališna iskustva

Promišljanje nove knjige povjesničara drame, kazališta i teatrologije, Branka Hećimovića, pametno je započeti tumačenjem njezina naslova. Kakvu je to izdaju i koje to forme počinio ugledni humanistički znanstvenik? I bez proslova, u kojemu objašnjava svoj odmak od dosadašnjega znanstvenog pristupa, uvidom u dvadeset tekstova koji tvore knjigu jasno je o čemu je riječ. Ponajprije, riječ je o izrazitom žanrovskom pluralizmu: oknjiženi su tu vrlo raznovrsni tekstovi pisani i objavljeni od ljeta 1980. do praktički jučer; raznovrsni po nastanku, po namjeni, žanru, formi i opsegu. Tu su smiješani feljtoni, predgovori, dnevnički i memoarski zapisi, polemike, kritike, komentari, posve kratki fragmenti i pisma, pa čak – gle bizarnosti! – i kratka priča o Maloj priči za unučicu, koja pak priziva asocijaciju na autorovo sudjelovanje u davnoj predstavi za djecu u negdašnjem Kazalištu mladih, gdje je glumio Medvjedicu. Tako se ovdje, u rastrganim fragmentima proživljena života, objavljuje nedovršen, zapravo nedovršiv, napor da se pri kraju puta ustanovi i sačuva introspektivno Ja koje, dakako, u nekoj imaginarnoj integralnosti, kao takvo uopće ne postoji, jer se svakog časa kad se pokuša fiksirati rasipa poput pijeska u pješčanoj uri. Sam autor ispovjedno kaže:

Branko Hećimović, Izdaja forme, DHK, Zagreb, 2011.

„Mnoge teme, međutim, koje sam tijekom godina skicirao i kanio napisati za ovu knjigu, koja je ipak samo prototip za knjigu o kakvoj sam sanjario, nisam dovršio, kao što nisam u nju uvrstio ni svu građu o sebi koja je komplementarna s tim temama i mojoj životnoj nazočnosti u njima.“

Hećimović se s pravom poziva na činjenicu da su u književnosti žanrovska jedinstvenost i oblikovna dosljednost – tomu bismo mogli dodati i stilsku ujednačenost – već odavno preživjele kategorije. Nije to tek tečevina postmoderne; ona je samo dokraja razvila strategiju posvemašnje disperzivnosti postupaka u djelima moderne u prvim dvama desetljećima 20. stoljeća. Istodobna uporaba na istome prostoru raznih žanrova i stilova, kao i razbijanje linearne fabulativnosti, nazočni su već u razdoblju moderne, a sve je to dovršila avangarda. Ali, zašto onda – izdaja forme? Očito je da bi točnije bilo reći – izmjena forme. Hećimović je samo promijenio formu kojom je izrazio svoje višegodišnje razmišljanje svijeta u sebi i oko sebe, pri čemu su drama i kazalište i dalje zadržali najvažniju, iako više ne isključivu, ulogu. On prebire po uspomenama na ljude koje je susretao i po događajima kojima je bio svjedokom, niže ih slijedom slobodnih asocijacija, no tako da se opet već nekako usustavljuju u pregledan i čitak slijed. Tomu je zacijelo pridonijela autorova odluka da strogo poštuje kronološki red nastanka i objavljivanja tekstova. Osim prva dva iz 1980. i 1981. – reminiscencije na britki razgovor sa ženstvenom, temperamentnom i nadasve glumstvenom Nevom Rošić pod dobro znanim naslovom Može li se Lauri vjerovati? i prigodna pisma najstarijoj hrvatskoj glumici Elizi Gerner u povodu njezina jubileja – ostalih je osamnaest tekstova datirano od 1987. do 2010.

Nimalo slučajno, taj niz započinje zapisom o Krleži paradigmatski naslovljenim Krleža danas. U svome dugotrajnu i raznovrsnu djelovanju i pisanju Hećimović je veliku pažnju posvetio Krležinu dramskom djelu, pri čemu dobar dio njegovih tumačenja ni danas nije izgubio na uvjerljivosti. Ali kao čovjek koji se uvijek neštedimice afektivno bacao u osobno razgrtanje naplavina krute zbilje, ni u svom pisanju nije mogao zaobići mnoge dvojbe i kontroverze koje su se opletale oko Krleže u vrijeme njegova života, a osobito poslije smrti. Utvrdivši 1987. kao aksiom da svatko ima svoju viziju o Krleži, Hećimović pomalo ojađeno uviđa da je sad, šest godina poslije odlaska s pozornice živih, Krleža „uhvaćen u vremenu, zaustavljen u hodu, sveden na jednoznačnost“. Ipak ga ohrabruju dvije onodobne trajno vrijedne i aktualne rasprave o Krležinu djelu iz pera Jana Wierzbickog i Viktora Žmegača. Potom susreće više puta Krležu u snovima. Daje autentične i dojmljive opise oniričkog prostora u kojemu vladaju posve drukčiji odnosi i ponašanja nego u zbilji. Neprirodno uvećan u svojoj debljini, pocupkuje naš Fric u društvu svojih obješenjaka, Štijefa i Janeza iz Kraljeva i zaspe spavača karakterističnom bujicom svoje rječitosti, no ništa se od tog ne razumije. Još je zanimljiviji drugi san u kojem Krleža u obliku golemoga balona lebdi s kišobranom u ruci ponad grada, no nitko ga od automatiziranog mnoštva u užurbanom pokretu ne vidi, osim spavača. Onda se udaljuje i postane posve malen, i tako ostaje udvojen u spavačevoj podsvijesti. Precizno tumačenje sna prepuštamo stručnjacima, no ova udvojenost, kad bi se prevela u razumsku svijest, prilično je jasna: kritički uočena i minuciozno istražena kontradiktornost i kontroverznost Krležine osobe na planu djela očito vrijedi i na psihološkome planu, tako da se poslije svega što danas znamo može, pojednostavnjeno, utvrditi da je veliki pisac bio često malen u moralu i etici. Posebno poglavlje predstavlja dulja lamentacija o zbivanjima oko Krležine ostavštine, kojoj je Hećimović vjerodostojan svjedok jer je i sam u tome sudjelovao pri izvršenju piščeve oporuke, te je kao čovjek od teatrološke struke točno imenuje grand-guignolskom groteskom. U svakom slučaju, pokazalo se da od svih velikih očekivanja glede književne ostavštine nema ništa.

Pod Krležinim kišobranom ili izvan njega prolazi, tiska se, govori, kreće, mnoštvo poznatih ili manje poznatih osoba iz hrvatskoga javnog života od pedesetih godina prošloga stoljeća do sadašnjih dana. Uz njih paralelno teku sjećanja na davno otišle osobe iz obitelji, prijatelje i znance, ali i gotovo anonimne figure iz djetinjstva. Gdjekad tek ovlaš dotaknuti, a gdjekad detaljnije uhvaćeni u oštri piščev dalekozor duha. I još: Branko Hećimović jedan je od danas već poprilično rijetkih ljudi koji od rođenja neprestano živi na istome mjestu, u Fijanovoj ulici 13 u Zagrebu. Također, najveći dio radnoga vijeka proveo je u Zavodu za teatrologiju HAZU u Opatičkoj ulici 18. Stoga je razumljivo da je s tim ulicama i pripadnim joj zgradama razvio intiman odnos, kao sa živim bićima. Autorovo oko bilježi nevjerojatne promjene u okolišu i prenosi ih u analitički, ali i ranjeno senzibiliziran, duh. Stranice na kojima autor ne samo opisuje svoj životni okoliš nego se s njim duboko suživljuje možda nisu najbolje u knjizi, ali su zacijelo osjećajno komplementarne pisanju proživljavanja ljudskoga svijeta.

Kad bi se pak u tematski niz povezali tekstovi koji govore o Hećimovićevu djelovanju i golemu trudu na skupljanju i očuvanju hrvatske teatarske baštine i teatrološke literature, što je pak vezano uz vođenje ustanove mamutskog naziva – Odsjek za povijest hrvatskoga kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU – te predsjedanje Odborom Krležinih dana u Osijeku od njihova utemeljenja 1990, što je rezultiralo dosad 21 kazališno-teatrološkom manifestacijom i 18 zbornika – zaokružuje se slika o ovoj važnoj knjizi istaknutoga povjesničara drame i kazališta i teatrologa koja je u sklopu njegova opsežna opusa po mnogočemu osobita i osebujna.