Za Haag spremni

U vojnoj i političkoj povijesti nije moguće pronaći neki drugi primjer države koja je poput Hrvatske nakon dobivena rata ovako opsežno i detaljno bila spremna na suđenje svojim vojnicima i visokim časnicima

Nakon trogodišnjeg suđenja i čestih prijepora između Tužiteljstva i Vlade RH, koja su se prelijevala na hrvatske pregovore s EU, 15. travnja bit će objavljena prvostupanjska presuda Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u slučaju trojice hrvatskih generala, Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača. Specifičnost tog sudskog procesa leži u činjenici da Tužiteljstvo u njemu pokušava dokazati takozvani udruženi zločinački pothvat, odnosno smišljeni plan protjerivanja građana srpske nacionalnosti iz krajeva obuhvaćenih akcijom Oluja.

Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak

Osim spomenutih generala, ta tužiteljska teza obuhvaća i pokojnoga prvog predsjednika Franju Tuđmana, pokojnoga ratnog ministra obrane Gojka Šuška, kao i pokojne generale Janka Bobetka i Zvonimira Červenka. U hrvatskoj javnosti od sama početka suđenja postoji čvrsto uvriježeno mišljenje kako je cilj takve optužnice izjednačavanje krivnje za ratna zbivanja, odnosno podjela krivnje između Hrvatske i Srbije. Imajući na umu narav same optužnice, ali i prijašnju praksu Suda, postoji velika vjerojatnost da će presuda sredinom travnja biti osuđujuća, unatoč čvrstom uvjerenju hrvatske javnosti u nevinost trojice generala, kao i opsežnim dokazima i iskazima svjedoka koji to potvrđuju. Kada govorimo o trojici generala, bitno je naglasiti da upravo Gotovina te presuda u njegovu slučaju nose posebnu simboličku težinu te izazivaju najveću pozornost domaće javnosti.

Nadalje, moramo naglasiti još nekoliko specifičnih karakteristika Suda, kao i specifičnosti hrvatskoga slučaja. Prvo, iako je Međunarodni sud u Den Haagu tijelo UN-a, suradnja s tim sudom postala je jedno od mjerila za zatvaranje 23. pregovaračkog poglavlja u procesu pristupanja Hrvatske EU. Ispunjavanje mjerila vezuje se uz izvješće glavnog tužitelja Vijeću sigurnosti, a ne Europskoj komisiji kao jednoj od strana u procesu proširenja EU. Također, izvješće bi trebao podnositi sam Sud, odnosno sudsko vijeće, a ne glavni tužitelj kao jedna od strana u sudskom postupku.

Što se Hrvatske tiče, bez obzira na samu narav optužnice i prirodu sudskog procesa, bitno je naglasiti da u vojnoj i političkoj povijesti nije moguće pronaći neki drugi primjer države koja je nakon dobivena rata ovako opsežno i detaljno bila spremna na suđenje svojim vojnicima i visokim časnicima. Također nije moguće naći nijedan drugi povijesni primjer ovako financijski i organizacijski široka i značajna pokušaja nadoknađivanja ratne štete poraženoj strani koja se sastoji od državljana koji su bili sudjelovali u oružanoj pobuni protiv svoje države.

U očekivanju presude možemo predvidjeti tri moguća ishoda. Prvo, potpunu oslobađajuću presudu. Drugo, osuđujuću presudu s kaznom istovjetnom vremenu provedenu u istražnom pritvoru i treće, osuđujuću presudu s višegodišnjom kaznom koju traži Tužiteljstvo. Kakva god konačna presuda bila, ona će zasigurno imati velik utjecaj na stranačku scenu u Hrvatskoj, odnos političkih snaga i institucija, kao i na tijek i sadržaj kampanje uoči parlamentarnih izbora.