U spomen prošlom vremenu

Dramski tekst Enciklopedija izgubljenog vremena Slobodana Šnajdera nagrađen je prvom nagradom Marin Držić za 2009. i to nakon što je pobijedio na natječaju za dramu nadahnutu djelom Danila Kiša koji je iste godine raspisalo Kraljevsko pozorište Zetski dom iz Cetinja. Praizvedba u HNK u Varaždinu u režiji Snježane Banović, posvećena Petru Večeku, zatvara jedan od Šnajderovih stvaralačkih krugova jer su na sceni tog kazališta postavljani njegovi tekstovi Metastaza (red. Miro Međimorec, 1976) te Hrvatski Faust (1982), Dumanske tišine (1987) i Kod Bijelog labuda (1999), sve tri u Večekovoj režiji.

Atraktivne scenske slike iz prošlosti

Vapaj Gregora Samse, glavnog lika u Šnajderovoj drami, „vratite mi moje izgubljeno vrijeme“, u slučaju varaždinske praizvedbe mogao bi biti i vapaj publike. Naime, Šnajderova tragigroteska iliti crna komedija, prema mišljenju komisije nagrade Marina Držića, na citatima motiva djela Danila Kiša, Franca Kafke (a kako to dodaje dramaturg predstave Darko Lukić) i Daniila Harmsa te Aleksandra Vvedenskoga enciklopedijskim nabrajanjem gradi scenske slike nagomilanih simbola. Time je oživljena ropotarnica prošlih vremena u kojoj, kroz predsmrtnu snomoricu ostarjelog metalca na čekanju tutnji stvarnost u obliku kupoprodaje željezare za jednu kunu, vječnog čekanja u zdravstvenim ustanovama i uzaludnog traženja odgovora na burzi rada. A sve se to odvija na širokom i metafizički neodređenu području između neba i pakla, kojemu je svijet Gregora Samse tek poligon dugotrajne potjere. Smrt je zavodljiva i atraktivna Anđelina des Todes, kojoj Samsa bježi uz pomoć svojih unuka i uspijeva urgirati čak i kod sama Boga. Tako zamišljen scenarij mogao je biti osnova vrlo zabavne i maštovite predstave u kojoj bi se scenske slike pretapale furioznim tempom, a groteskan način igranja omogućio gledatelju odmak, ali i dohvaćanje apsurda kao prevladavajućeg dramskog diskursa. Trebalo se vjerojatno još više odmaknuti od tekstovnog predloška pristupajući njegovu postavljanju slobodnije i razigranije. I redateljski i glumački, ali i u oblikovanju glazbe. Kako se Šnajderov tekst temelji na citatima, što literarnim, što dnevnopolitičkim, i njihovu resemantiziranju u novom (a još citatnom) kontekstu, tako je i autorski tim predstave posegnuo za njima u postavljanju teksta na scenu. Time je dobivena dvostruka, a ponegdje i trostruka citatnost. I ona ne bi bila smetnja da nije riječ o toliko puta rabljenim scenskim slikama, onome što nam u prvom trenu padne na pamet, već viđenom i poznatom. Iritantnost citata ne odnosi se samo na način plasiranja pojedinih replika nego i na glazbene citate koje je Mate Matišić osmislio vodeći se autorovim napucima. Ima tu revolucionarnih pjesama, turbofolka, Deep Purplea, Ravela, nabožnih pjesama, bluesa... Glazbene citate slijede i filmski, uočljiviji u drugom dijelu predstave, u kojem Leona Paraminski kao Smrt zavodi Samsu te, nakon citirane scene iz Desetke (Bo Derek) Blake Edwardsa, slijedi očit citat iz Strogo kontroliranih vlakova Jiříja Menzela.

Iako bi tekstovnom predlošku bio primjereniji ogoljeni scenski prostor ispunjen doslovnim otpacima prošlih vremena, redateljica je posegnula za produkcijski raskošnim scenografskim i kostimografskim rješenjima. Ipak, dok je scenografija funkcionalna i relativno jednostavna jer se sastoji od kreveta na kotačima koji je ujedno lijes te dvaju pomičnih paravanskih konstrukcija, pojedini izvođači mijenjaju kostime iz prizora u prizor. Time se postiže gotovo doslovno praćenje dramaturške razlomljenosti predloška iz kojeg je izbačen tek pokoji prizor ili motiv. Iako se vidi redateljičino nastojanje da vjerno prenese dramski predložak na scenu i pritom pokaže njegov maksimum, u tako visoko postavljenim produkcijskim standardima većina zbivanja na sceni ostala je na površnom vizualnom dojmu kojeg će pojedina scena ostaviti na publiku.

Ansambl varaždinskoga HNK, predvođen gostom Mladenom Vasaryjem u ulozi Gregora Samse, s različitim se uspjehom snašao u tim okvirima. Osim Vasaryja koji je Samsu odigrao u istom registru lukavog i proračunatog, pohotnog sladostrasnika na kraju života (za razliku, recimo, od Begovićeve Agneze koja se sa igrokazom u režiji Smrti sreće na životnom početku), lijepe, ali hladne i distancirane Leone Paraminski koja je scenom pronijela pravu reviju kostima, originalna su ostvarenja Hane Hegedušić u ulozi Unuke i Matije Kezelea kao Unuka, koji dobro prate Vasaryjeva Samsu. Iako nevelik doprinos Stojana Matavulja u ulogama Medvjeda, Milana Nemakuće i Ruskog tajkuna na tragu je parodiranja koje unosi živost na scenu jednako kao i epizoda u kojoj se Zdenko Brlek pojavljuje kao Ujak Kosta. Ostatak ansambla (Marinko Prga, Sunčana Zelenika Konjević, Ljiljana Bogojević, Darko Plovanić, Zdenko Brlek, Zvonko Zečević, Beti Lučić) i nije imao zadatke koji bi glumcima omogućili više od skice za lik koji tumače. Kako bi postavila cjelokupnost Šnajderove slikovne kompaserije, Snježana Banović u predstavu je uključila i Dječji crkveni zbor te polaznike Kazališnog studija mladih. Njihova scenska nesigurnost ujedno je najslabiji segment predstave koja, unatoč velikim ambicijama i golemom interesu hrvatske kulturne javnosti, koja je gledalište HNK u Varaždinu ispunila do posljednjeg mjesta – ako je po rezultatu suditi – nadilazi trenutne mogućnosti tog kazališta.