U sanatoriju paralelnih identiteta

Najnovija premijera u Satiričkom kazalištu Kerempuh, Bolnica na kraju grada bugarskoga dramatičara Hriste Bojčeva, izvedena 25. ožujka u inscenaciji Saše Broz, metafora je paralelnih života koje živimo. Iako napisana kao čežnja za nekim drugim i drukčijim životom od življenoga (radnja se zbiva u vrijeme komunizma ili socijalizma s ljudskim licem, kako bi to eufemistički rekli nostalgičari toga totalitarizma, koji se baš i ne razlikuje od neoliberalnoga kapitalizma), Bolnica na kraju grada mišung je stvarnosti i fikcije.

Borba za vlastiti identitet izmišljanjem novog

Šest pacijenata, zatim liječnik i medicinska sestra iz dana u dan žive monotone bolničke dane, a onda tu monotoniju naruši novi bolesnik. Doktor i medicinska sestra nad njim izvedu operaciju slijepoga crijeva (koje možda i nije trebalo vaditi) i pacijenta bace među već postojeće bolesnike. Dok se budi iz narkoze, pacijent prostenje da se zove Bratoje, što iznenadi ostale pacijente, koji nisu sigurni da znaju svoja imena. Jedan pati od kontuzije glave (Kotuzov), jedan od skleroze (Deda), jedan od ksenofobije... jedan je Shakespeare, a među njima je i žena sa stečenom nijemosti – Pepeljuga, koja se brine za pacijente.

Svi bi htjeli iz bolnice, ali uvjet za izlazak jest da znaju svoje ime. No nitko nije siguran da zna kako se zove pa nagađaju ili pitaju jedan drugoga, a onda počnu izmišljati ne samo druga imena nego i druge biografije. Što se više trude saznati tko su, to više strahuju od saznanja, jer ih je strah izmišljenoga kao i bivšega identiteta. Spas nalaze maštajući o boljem životu, koji je u drami smješten u Švicarsku, ali ta iluzija tek je metafora zavaravanja na koju pristaju kako bi produljili nadu.

Paralelne egzistencije kao bijeg od sebe i totalitarističkoga društva koje, kao i liberalnokapitalističko, ne mari za maloga čovjeka, Bojčevu su agon dramske freske pomaknutih pacijenata koji žive u neizlječivoj fikciji bolje biografije u kojoj se ne kreću samo sjene, nego u tom pomaknutom svijetu groteske osim ludila ima ironije, smijeha, straha. Cinizma najviše. Sve postaje kazalište u kazalištu u kojem se ne zna tko je bolestan, a tko zdrav, što je stvarno, a što izmišljeno, što je pravi, a što izmišljeni identitet, što ludost čini još uvjerljivijom.

Svjestan da bi to moglo odvesti u zbrku, u dramski kaos, Bojčev se kao dobar pisac utječe kontrapunktiranju pa fiktivni svijet pacijenata sučeljava realističnim likovima, ženama dvojice pacijenata (Kotuzova i Dede) koje znaju pravu, a ne izmišljenu istinu o muževima. One ih za posjeta (Kotuzov odbija svaku realnost, a Deda misli da je realnost san) na to podsjećaju pričajući im priče iz stvarnoga života.

Ustrajavajanje na patološkoj čežnji za izlaskom iz bolnice i na izmišljanju drugih identiteta, drugih biografija, Bojčevu pomaže da likove drži u stalnoj dramskoj napetosti, istodobno u psihozi prošloga Totalitarizma i strahu od neizvjesnoga Novoga, pri čemu deziluzionira iluziju, pa iluzija prestaje biti spas i utočište, a postaje utopija, što dovodi do rezignacije i beznađa. Zahvaljujući tomu pacijenti (a oni su cijeli svijet) sve više odustaju od realnoga života, sve manje razlikuju izmišljeno i stvarno, pa izmišljeno postaje virtualno i spasiteljsko, postaje jedini lijek.

Bijeg iz totalitarne zbilje u fikciju bolničke stvarnosti – koja je posljedica izmišljenih dijagnoza od kojih se bolesnici ne uspijevaju izliječiti, kao što ne uspijevaju pobjeći od stvarnosti od koje su se sklonili u bolnicu – Bojčevu nije ništa do prostor sve prisutnije suvremene bolesti koja se zove manipulacija identitetima. Odnosno umnažanje identiteta, koji su „bolest na smrt“. U želji da iziđu iz (umo)bolnice, da budu otpušteni u Slobodu, pacijenti zato pristaju na izmišljeni identitet koji na kraju posvoje.

Pomaknutost pacijenata naglašena je i u scenografiji Dragutina Broza. Na sceni, u sobi koja je mješavina uspravnih i nakrivljenih zidova i isto takvih vrata i prozora, te s nakošenim zajedničkim krevetom nasuprot stubama kroz koje ulaze oni koji otpuštaju iz bolnice, prepleće se realno i pomaknuto, miješaju se ulazeća stvarnost i neizlazeća bolest, koja postaje sve očiglednija što je se bolesnici više žele osloboditi.

Međutim, od nauma i dobre predstave dug je put, na kojem se često pogube i ne realiziraju ni piščev naum ni dobre redateljske ideje. Na tom putu pogubila se i redateljica Saša Broz. Poticajnim idejama uskratila je inventivnu realizaciju. Nije se pokazala dovoljno dobrom realizatoricom i više nego prepoznatljivih posljedica bivšeg i novog totalitarizma. Osim u pomaknutoj scenografiji u svemu ostalome nije otišla dalje od korektna režiranja prostora igre i površna čitanja dubine doista suvremenošću kompleksna teksta. Najveće žrtve toga bili su glumci, čiji su likovi živjeli na razini priče i često glumački neopravdanih ekstremnih ponašanja, nisu ponudili kreacije koje bi svojom raznolikošću stvorile okvir za mozaičnu strukturu karaktera, a onda i ritmova.

Najviše je pokazao Željko Königsknecht kao Deda. Jedini je ponudio do detalja izrađen lik, bio je uvjerljiv u svakom trenutku, a izvrsno je odglumio prepričavanje tobožnjega sna u kojem se susreo sa ženom. Njegovu ženu veoma je uvjerljivo odglumila Nina Erak-Svrtan. Glumačku kreativnost i zavidnu glumačku energiju ponudio je i Luka Petrušić kao Fero. Ostali glumci uglavnom su se uklopili u bljedilo prosječnosti.