Vijenac 446

Kazalište

ARTHUR MILLER, SMRT TRGOVAČKOG PUTNIKA, RED. DUŠAN JOVANOVIČ, HNK U SPLITU

Snažan tekst, snažna igra

Mirjana Maroević

Splitsko Hrvatsko narodno kazalište 27. ožujka premijerno je na velikoj je sceni izvelo dramu Smrt trgovačkog putnika jednog od najvećih američkih i svjetskih dramatičara 20. stoljeća Arthura Millera, u režiji slovenskoga redatelja Dušana Jovanoviča. Splitska je kulturna javnost s neskrivenim zanimanjem iščekivala uprizorenje toga dramskog teksta napisana 1948. I nagrađena Pulitzerom. Istodobno je rasla i bojazan hoće li splitski dramski ansambl, posebice nakon razočaravajuće premijere Tartufferie Sanje Ivić, imati snage i umijeća uspješno uprizoriti tako zahtjevan svjetski klasik.


slika Mustafa Nadarević u životnoj ulozi


Splitsko je kazalište ipak uspjelo ostvariti osnovne preduvjete nužne za dobar ishod. Hrabro se odlučilo upravo za taj snažni Millerov tekst koji tako bolno korespondira s hrvatskom zbiljom divljeg kapitalizma. Zatim je izabran gost redatelj iz Slovenije, Dušan Jovanovič, pravi kazališni znalac, pa je onda prihvaćena njegova odluka da doajenu hrvatskog glumišta Mustafi Nadareviću povjeri ulogu tragičnoga glavnog lika Willyja Lomana. Nadarević je, naime, tu ulogu sjajno odigrao 1999. u zagrebačkom HNK, u režiji Stevena Kenta, i za nju je dobio nagradu Mila Dimitrijević. Ta se predstava, unatoč uspjehu, kratko zadržala na repertoaru, pa je poziv Mustafa Nadarević shvatio kao izazovan nastavak igre.

Uz dva jaka kazališna sidrišta, redatelja i glavnog glumca, dobar rezultat nije izostao. Bila je to precizna, osmišljena i solidna predstava. Redatelj Dušan Jovanovič, kojemu je to prva režija u Splitu, publici je poznat još od 80-ih godina prošloga stoljeća, po režijama nagrađivanih, ali tada i zabranjivanih predstava Oslobođenje Skopja i Karamazovi. Jovanovič je i u splitskom uprizorenju Millerove drame potvrdio da posjeduje raskošno redateljsko umijeće i istančanost te predstavi udahnuo primjereni ugođaj i ritam i mjeru. U tome ga je slijedio njegov autorski tim, posebice dramaturginja i asistentica režije Klavdija Zupan, tako da znatnim kraćenjem teksta, posebice junakovih sjećanja, nije narušena cjelina.

Splitsko uprizorenje Smrti trgovačkog putnika pokazalo je ne samo univerzalnost nego i snagu te nažalost žilavu opstojnost Millerove kritike kapitalističkoga sustava. Danas je ta kritika nažalost postala bliskom u uvjetima potpuno novih i okrutnih zakona tržišta u postsocijalističkim zemljama, posebice u vremenima krize i recesije, u kojima su otkazi, ostanak bez posla i krova nad glavom postali užasnom svakodnevnicom, a jedina mjerila vrijednosti – novac i uspjeh. Millerov tragični lik ostarjeli je i onemoćali trgovački putnik Willy Loman kojemu prijeti bankrot, tište ga dugovi i neotplaćene rate kredita. Uz odveć brižnu suprugu i dvojicu neuspješnih sinova na koje uzalud prenosi svoje nerealne roditeljske ambicije, u sve mučnijim materijalnim teškoćama i uz gubitak posla, samoubojstvo se pokazuje jedinim izlazom jer će premija njegova životnog osiguranja spasiti obitelj od sve izvjesnije bijede i propasti. Ili, kako rezignirano zaključuje Willy Loman: „Više vrijedim mrtav nego živ!“

No za Dušana Jovanoviča to je bio tek površinski sloj, jer je svu pozornost zapravo usmjerio na složene obiteljske odnose Lomanovih koje, u kontekstu okrutne životne zbilje, doslovno rastaču nedosanjani očev američki san o vlastitom i uspjehu sinova koji tomu nisu dorasli. Uz stalne Willyjeve flešbekove, kojima se razgolićuju pogubni razmjeri laži i lažnih nada, koje kao ubojiti virus, uništavaju obiteljsko tkivo, Jovanovič je uspio u naumu da predstavi udahne komornu intoniranost.

Mustafa Nadarević odigrao je ulogu Willyja Lomana maestralno, vrhunskom lakoćom i prirodnošću, koristeći pritom sve glumačke nijanse i vještine koje su mu bile na raspolaganju pa se s pravom može reći kako je to jamačno jedna od Nadarevićevih životnih uloga. No premda je Nadarevićev Loman postao kotačem-zamašnjakom cijele splitske predstave, upravo je ta činjenica razotkrila koliko su za splitski dramski ansambl daleko takvi glumački vrhunci. Mustafi Nadareviću uspio se dostojno približiti samo Trpimir Jurkić u ulozi Willyjeva brata Charleyja. Ta je razina, međutim, ostala nedostižna za Snježanu Sinovčić-Šiškov u ulozi Lomanove supruge Linde, koja pokušava pomiriti nepomirljive odnose oca i sinova, koje igraju Mijo Jurišić kao Biff, nesposobni, frustrirani mladić, žrtva očevih iluzija, i Goran Marković u ulozi sina Happyja, hedonističkog i neambicioznog ženskara. Obojica s nedvojbenim glumačkim potencijalom, trebali su bolje iskoristiti mogućnost rada uz kazališne znalce. U predstavi su još igrali Marko Petrić u ulozi Willyjeva uspješnog starijega brata Bena, koji je u Jovanovičevu čitanju postao mladićem kakav je ostao u Willyjevim sjećanjima, zatim Vladimir Posavac-Tušek, Andrijana Vicković, Josip Zovko, Tajana Jovanovič, Duje Grubišić, Anastasija Jankovska i Andrea Mladinić, koji su uglavnom korektno odigrali svoje uloge.

Ugođaj predstave besprijekorno je poduprla minimalistička scenografija Mete Hočevar s pretežno crnom pozornicom na kojoj su se smjenjivala tek prozorska okna s različitim vizurama. Kostimografija Jelene Proković bila je također odmjerena i nenametljiva, a dojmljiva glazba Drage Ivanuše posebice je dobro najavljivala flešbekove. Bila je to vrlo solidna i kvalitetna predstava, uz zamjetne oscilacije u glumi gosta Mustafe Nadarevića s jedne strane i dramskog ansambla splitskoga HNK, što ne smije obeshrabriti, nego potaknuti i pokazati kako ubuduće treba raditi.

Postavljanje Smrti trgovačkog putnika na scenu splitskoga kazališta pokazalo se stoga višestruko korisnim izborom, što je prepoznala oduševljena publika, očito željna snažna dramskog teksta koji beskompromisno propituje i izaziva reakcije. Iako je Arthur Miller tu pedantnu dijagnozu bolesti društva postavio prije čak 63 godine, do danas bolest je samo metastazirala, a pronalaženje lijeka sve je neizvjesnije. Ili, kako je to točno rekao Mustafa Nadarević: „Čini se da je važnije ostati mentalno čist nego vratiti dugove banci, jer ih ionako ne možemo vratiti...“


Vijenac 446

446 - 7. travnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak