Prvorazredni događaj

Wagnerova Parsifala nije bilo na repertoaru Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, a time ni u Hrvatskoj, sedam desetljeća. Zato nova produkcija, ostvarena u suradnji s Majnsko-franačkim kazalištem (Mainfranken Theater) u Würzburgu, ima karakter praizvedbe za niz naraštaja kazališnih posjetitelja, iako se našlo gledatelja koji su bili nazočni na posljednjoj predstavi na Veliki petak 1943. Budući da je dosegnuta i visoka izvedbena razina, može se ustvrditi kako je riječ o prvorazrednome kulturnom događaju.

Scena iz zagrebačkog Parsifala

Wagnerove opere nedvojbeno su teške, zbog čega ih naša glazbena sredina rado zaobilazi. No sva ostvarenja u razdoblju od velike obnove zgrade HNK-a 1969. – Majstori pjevači početkom i Ukleti Holandez sredinom sedamdesetih, Valkira i Rajnino zlato potkraj osamdesetih te Tristan i Izolda prije šest godina – bila su uspješna. Potvrdila su da imamo pjevačkih i glazbeničkih snaga, samo treba hrabrosti i odlučnosti da se uhvati ukoštac s Wagnerovim zahtjevima. U slučaju Parsifala to znači osigurati prošireni sastav orkestra koji je, s obzirom na partituru, bio minimalan, ali maksimalan koji stane u prostor HNK-a. Uz operni, sudjelovao je Orkestar Oružanih snaga RH. Važna je, ako ne i presudna, dirigentska pokretačka snaga projekta koja je u spomenutim slučajevima, osim kod Majstora pjevača, također bila u domaćim rukama. Ovdje se iskazao veliki znalac i poštovatelj Wagnerove glazbene misli, maestro Nikša Bareza, na čije bi se znanje i suradnju trebalo više osloniti, kako se ne bi ponovio slučaj Lovre Matačića, koji je u Lisinskom počeo postavljati Prsten Nibeluga, ali je bilo prekasno.

Parsifal je, kao misaoni produkt višestrukoga Wagnerova umjetničkog i intelektualnog nadahnuća, jedno od najkompleksnijih opernih djela. Nikša Bareza ima izrazit umjetnički senzibilitet za filozofske slojeve utkane u njegovo glazbeno tkivo koje omeđuju 1. i 3. čin jednolika tempa u širokom adagiu. Bareza je održao taj tempo dinamičnim, u trajanju više od četiri sata čiste glazbe. Unutar njega dozirao je dramatiku s mjerom i ukusom te dojmljivo zaokružio simfonijsku sliku svečanoga posvetnog prikaza naglašene religioznosti. Orkestar se pokazao u vrlo dobru svjetlu, ujednačenih dionica i snažna zvuka. I zbor se istaknuo snažnim zapjevima u muškom dijelu, uz mnogo glasovne svježine ženskoga dijela u drugom činu koji je, sa svojim više opernim konotacijama, bio dobro diferenciran od okvirnih činova. Zbor je uvježbala Nina Cosetto.

U Parsifalu je Wagner izrazio veliku promjenu svjetonazora. Tridesetak godina razmišljao je i pripremao se za njegovo skladanje. Od pobornika pesimizma, pod čijim je utjecajem stvarao Tristana i Prsten Nibelunga, preobrazio se u vjerskoga mistika. Kao da je na kraju života htio uspostaviti ravnotežu s kršćanskim kulturnim krugom i potvrditi kako mu pripada. Mnogo je eseja i knjiga napisano ne samo o Parsifalu nego o svekolikom Wagnerovu stvaranju, njegovoj glazbi, filozofiji i teoretskim postavkama. On se izdvaja u povijesti glazbe po različitosti tumačenja i neiscrpnosti rasprava koje izazivaju simbolika i alegorija njegova opusa. Švicarski redatelj Kurt Josef Schildknecht klasičnim se čitanjem usredotočio na obraćenje i otkupljenje grijeha što ih donosi Parsifal, čiji dolazak oslobađa muka Amfortasa i Kundry, vraća sveto koplje i omogućuje ponovnu uspostavu obreda svetoga Grala. Mladić čiste, nevine duše, koji stječe mudrost kroz sućut, svojim postupcima simbolički otvara put za nadu, milosrđe te, općenito, za bolje društvo i humanizam.

Kurt Josef Schildknecht starinskom je režijom učinio dobru uslugu sredini koja djelo ne poznaje. Starinska je ovdje pozitivan epitet, podrazumijeva dobru karakterizaciju likova i njihovih postupaka. Scenografija Rudolfa Rischera iskoristila je tehničke mogućnosti pozornice da na jednostavan način prikaže mistični srednjovjekovni viteški svijet u prigušenim tonovima rasvjete Rogera Vanonija, s projekcijama Marka Šimića. Kostimi Gere Graf jednostavnom su simbolikom pridonijeli karakterizaciji likova, a nekoliko raznolikih kostima za Kundry podcrtalo je složenost njezina karaktera.

Kundry je prokleta na vječni život jer se smijala Kristovim mukama na križu. Riječ je o najneobičnijem liku ne samo u Wagnerovu opusu nego u cjelokupnoj opernoj literaturi, gotovo da ga je nemoguće protumačiti. Ona je i nečovjek i nadčovjek, vještica, zavodnica i patnica, i obraćenica u kostimu majke Tereze u trećem čina kada Kundry želi samo služiti. Dubravka Šeparović Mušović može je ubrojiti među vrhunce svojih uloga u Zagrebačkoj operi. Bila joj je predana do kraja, nastojeći je učiniti životnom do posljednjeg atoma energije, iskazujući pritom sigurno pjevačko umijeće i tople glasovne preljeve.

Dubravka Šeparović Mušović predvodila je gostujuću mušku ekipu inozemnih solista, što je prigovor koji se, unatoč uspjehu produkcije, ne može zaobići. Ipak se više uloga moglo podijeliti među domaćim pjevačima jer sada barem imamo mladih basova u izobilju. Iako su svi gosti rutinirani vagnerijanci, smetala je glasovna nedostatnost Manfreda Hemma u ulozi Gurnemanza, a ni korektnost Jürgena Freiera u tumačenju uloge Klingsora nije nenadomjestiva. Naslovnoga junaka likom je dobro utjelovio pjevački pouzdan, stasiti američki tenor John Charles Pierce.

Epizodne uloge bile su odlične (Siniša Štork, Zrinko Sočo, Ana Zebić, Martina Klarić, Domagoj Dorotić, Hrid Matić), kao i djevojke cvjetovi čijemu cvrkutavom kromatskom pjevu teško može bilo tko odoljeti (Ivana Lazar, Tamara Franetović Felbinger, Valentina Fijačko, Marija Kuhar Šoša, Vedrana Šimić, Helena Lucić). U ulozi Titurela čuli smo Ivicu Trubića.

Pravo zadovoljstvo bio je autoritativan nastup Egilsa Silnisa u ulozi Amfortasa. On je, s jedne strane, donio punokrvnu vagnerijansku kreaciju, a s druge je liku podario pravu ljudsku dimenziju, u patnji i oslobođenju.