Proboj na poetsku čistinu

Bagić nastoji rušiti spoznajne, poetičke, jezične zidove – zidove jezičnih navika koje u okamenjenoj svakodnevnoj frazeologiji u svoju značenjsku mrežu više ne mogu uhvatiti išta od istinske životnosti, kako književne tako i izvanknjiževne

Poezija Krešimira Bagića, u njezinu do danas dominantnu poetičkom liku, začeta je u vrijeme prevlasti označiteljske scene hrvatskoga pjesništva osamdesetih godina prošloga stoljeća, u razdoblju kvorumaške antilogocentrističke afirmacije fragmenta nad cjelinom, jezika nad stvarnošću, označitelja nad označenim, novoga tekstualizma nad poezijom utemeljenom na izrecivu smislu. Takovrsno usmjerenje bit će već posve razvidno kako iz naslova njegove prve zbirke pjesama – koautorstvo s Borisom Gregorićem – Svako slovo je kurva iz 1989. (to bi, u slobodnome prijevodu, moglo značiti da je jezik nepouzdan i nevjeran jer je i tako nekorespondentan zbilji), tako i iz samih pjesama koje su svagda pozorno slijedile nauk Jacquesa Derridaa o jeziku kao o sustavu razlika koji neprestano odgađa konstituiranje čvršćih značenja.

Krešimir Bagić, Trebalo bi srušiti zidove, Slavonsko-baranjsko-srijemski ogranak DHK, Grad Požega / Disput, Zagreb, 2011.

Od takve – u širemu kontekstu postmodernističke – poetske prakse i osjećajnosti Bagić nije odustao sve do danas. Svijest o konvencionalnosti jezika i svakoga književnog teksta, stvaranje novog tek prekombiniranjem starog, slijeđenje fragmentarnih tragova na račun bilo kakve kompromitirane cjelovitosti, igrivost kao otponac za neslućene unutarjezične semantičke / izričajne potencijale tako su poetičke dominatne i svih naknadnih Bagićevih zbirki pjesama, odnosno svih mogućih udaljenosti koje je jezik u njima uspostavljao u odnosu na funkcionaliziranu zbilju ili ideološke okamine. Taj jezik za svaku udaljenost, kako se i zvala pjesnikova zbirka iz 2001, upravo odgovara i temeljnomu Bagićevu teoretskom stajalištu o karakteru i funkcioniranju poezije, koje je izvrsno izrazio u knjizi Živi jezici: „Budući da nije izazvana konkretnom situacijom, pjesnička je jezična postava lišena svakog mimetizma. Suodnos jezika i svijeta u njoj nije, dakle, uoblika konkretne situacije u kojoj je taj odnos primijećen, nego njena prva konstitucija. I upravo zbog toga pjesništvo je jezikotvoran i svjetotvoran čin.“

Zidovi jezičnih navika

U spomenuto teorijsko ozračje i poetsku praksu sasvim logično pristiže i nova Bagićeva zbirka pjesama Trebalo bi srušiti zidove, koja je objavljena nakon što je pjesnik prošle godine za njezin rukopis dobio nagradu Dobriša Cesarić u Požegi. Valja odmah reći da se naslovna rečenica imperativnošću (makar i kondicionalnom) i neprestanim ponavljanjem, i to na početku većine pjesama u knjizi, nameće nekovrsnom tumačenju. Dakako da kod poezije koja, kao ova Bagićeva, hotimice izbjegava upisivanje smislova, takva naslovna izričitost može biti i svojevrsna zamka iznevjerenih očekivanja. Uistinu, u stotinjak stranica knjige autor, kako se i moglo očekivati, i ne daje kakav nedvosmislen odgovor što bi bili ti naslovni zidovi i zašto bi ih trebalo srušiti. No to ne znači da nam takav naslov i njegova dosljedna provedba u knjizi ne otkrivaju i neke, kako se nekad govorilo, ključeve za Bagićevu poetičku bravu.

Zidovi bi, dakako, na prvu loptu mogli simbolizirati sve one vanjske prepreke koje razdvajaju ljude i njihove društvene tvorevine pa bi se u tome slučaju knjiga mogla tumačiti i u smislu svojevrsne društvene liberalizacije i osobne emancipacije. No jasno je da je u Bagićevoj poeziji rušenje i oslobađanje znatno korjenitije, ono, naime, pretpostavlja da svaki automatizam ukrućuje i zasužnjuje čovjekovo mišljenje, doživljavanje i, napokon, postojanje u jeziku. Sam jezik tako može istodobno biti rezultat čovjekova spoznajnog i izražajnog automatizma, ali i poprište njegova oslobađanja. To pak oslobađanje, deautomatizacija, možda se u najvećoj mjeri događa kad se jezik na uspijeva osloboditi i strogonadzorne autorske svijesti personificirane ponajviše u lirskome subjektu.

Asocijativni nizovi

Čini mi se da baš u tome smislu Bagić nastoji rušiti zidove, i to one spoznajne, poetičke, jezične – u prvome, dakle, redu zidove jezičnih navika koje u okamenjenoj svakodnevnoj frazeologiji u svoju značenjsku mrežu više ne mogu uhvatiti išta od istinske životnosti, kako književne tako i izvanknjiževne. Kako su pak te jezične, ali i spoznajne navike gotovo sveprisutne, sveprisutni su i zidovi pa nam se, od njihova silna karakteriziranja u Bagićevim pjesmama („trebalo bi srušiti zidove / zidove koji šute / zidove koji drže uglove palača / zidove koji se nastavljaju na temeljne zidove / zidove koji imaju uši / pune zidove / šuplje zidove... zidove iz dva dijela / izolirane zidove / hladne zidove / obrambene zidove / zidove koji nisu zidovi“), zapravo čini da oni bivaju bezimeni i neotklonjivi. Tek se, ipak, njihovim osvješćivanjem i puštanjem misli i jezika na slobodnu asocijativnu i ludičku pašu može izbiti u značenjski nekontaminiran prostor u kojem će se stalno odgađani smisao napokon ipak realizirati na neki posve nov, o uhodanoj stvarnosti neovisan, način.

Dakako da su za izmicanje logocentričnome reflektoru svagda pogodnije svakovrsne konkrecije. I ono što se u Bagićevu pjesništvu može razabrati kao krhotina stvarnosti zato je vrlo konkretno, kontingentno, nesvodivo pod ikakvu sumnjivu općenitost pa se u njoj razmjerno često pojavljuju jednokratne slike, mnogi predmeti, privatizirane situacije („u petak mi reče petrak / bojim se – umrijet ću uskoro / zbog jedne međe i zida u samom sebi“ (...) „lako je hodati do 1962 / koraci se pomažu prizorima / djevojčica na koturaljkama / starica na prozoru / cvjetnjak u obliku grma / autobus semafor pijanac“). Ustrajavanjem na konkretnosti i neponovljivosti Bagić, nadalje, svagda biva blizak i tekstualističkome vitalizmu koji misterijsku nesvodivost, ali i neuništivost života, nastoji uprisutniti označiteljskom energijom teksta. U afirmiranju vitalizma u našega pjesnika, kako je već odavno zapaženo, važno sudjeluju raznovrsne figure prirode koje se nekim nesebičnim i svjetlosnim životnim naviranjem očituju nadmoćnima vrijednosno onemoćalim ideologizacijskim i kulturnim konstruktima. Zato Bagić čak i na predmetnotematskoj razini ponekad eksplicira vrijednosni kontrast prirode i civilizacije („trebalo bi srušiti zidove / gutače vatre plamena / gutače dima vremena // govorim ti o brezi / o zračnom prstenu / koji se uzdiže u nebo / dok ga oči traže po prašini“).

Radikalna poezija

No krajnju konkretnost on u najvećoj mjeri ipak traži u samu jeziku, u klizanjima po označiteljskome lancu, asocijativnome nizu bilo po značenjskoj ili zvučnoj strani, u severovski nadahnutim „drskim atrakcijama teksta“. Ako je već više puta rečeno da je kovanica semantički konkretizam nespretna ili kontradiktorna, u mnogim pjesmama u Bagićevoj knjizi Trebalo bi srušiti zidove ipak se čini da se semantika nastoji dosegnuti pa često i doseže upravo najvećom konkretnošću označitelja i njihovim sudaranjima na svim jezičnim razinama od fonološke do nadrečenične („akademik briše cvikere / čađavu ćirinu dramu / džin đora epohu / faraon grli damu // igla jede kožu / lav ljuti mrava / nojevo nježno oko / pomiče rajska sprava // šušti trava uburafa / vuka zove žirafa“).

Uglavnom, Bagić je i u svojoj novoj zbirci pjesama jedan od kvorumaša koji je uspio pjesnički preživjeti s izvornom poetikom u prvome redu označiteljskoga prvoborstva ili barem drugoborstva iz osamdesetih godina prošloga stoljeća. Zanimljivo je da je i danas, nakon intenzivnoga iskustva neoegzistencijalističke i mimetičke poezije te miroljubive koegzistencije vrlo različitih poetičkih profila, Bagićeva poezija razmjerno radikalna u odnosu na povratak metonimijski ulančanim izričajima većine vodećih suvremenih hrvatskih pjesnika. No ta radikalnost zapravo drži pjesnički prostor svagda otvorenim i odvraća ga od ustajalosti i okamenjujućih poetičkih samozadovoljstava. Zato Bagić i u knjizi Trebalo bi srušiti zidove zna što radi, uistinu ruši same po sebi ipak ruševne zidove te nerijetko uspijeva izbiti na ničim kontaminiranu poetsku čistinu.