Potisnuta tuga američke suburbije

Ekranizacija drame Davida Lindsaya-Abairea uvodi nas u tjeskobni odnos dvoje supružnika, Becce (Nicole Kidman) i Howieja Corbetta (Aaron Eckhart), koji pokušavaju nastaviti živjeti uobičajenim životom nakon što je u prometnoj nesreći poginuo njihov četverogodišnji sin. Gledatelju se isprva čini kako se bračni par poprilično dobro nosi s tugom, iako je prošlo tek osam mjeseci od tragičnog događaja, no ubrzo uviđa kako protagonisti samo stvaraju privid svakodnevice koji, očekivano, skriva tajne čije su posljedice neizvjesne do sama kraja. Na sličan način kao Sam Mendes u Revolutionary Roadu te Vrtlogu života, i John Cameron Mitchell u Zečjoj rupi zagrebao je u srž naizgled idiličnog predgrađa, pa je tako američki san pretvorio u najgoru noćnu moru svakoga roditelja. No u Mitchellovu filmu dobrosusjedski i obiteljski odnosi nisu usiljeni kao u većini američkih filmova ili televizijskih serija, čemu pridonosi opipljiv i ponegdje duhovit dijalog, praćen fotografijom u zemljanim tonovima, koji smekšavaju ionako nepodnošljivu komornu atmosferu.

Mitchell je zagrebao u srž naizgled idilična predgrađa: Nicole Kidman i Aaron Eckhart kao supružnici kojima je preminulo dijete

Potresna roditeljska priča ne razmeće se patetikom; redatelj mudro izbjegava prikazati događaj o kojemu je riječ te u žarište stavlja emotivne posljedice koje razaraju i najčvršće zajednice. Becca i Howie ne razgovaraju o svom preminulom sinu; dok se ona u tišini rješava dječakove odjeće i fotografija s hladnjaka sa željom da prodaju kuću koja je podsjeća na njega, Howie noću iznova gleda snimku na mobitelu kojom je pohranio njihove bezbrižne trenutke i – plače. Upravo će se zbog te snimke, koju je Becca nenamjerno izbrisala, prvi put posvađati, a ta će burna prepirka, što je neočekivano za američki film, skrenuti njihov odnos u dobru smjeru i postati univerzalnom dramom o obiteljskoj povezanosti s kojom se publika može poistovjetiti. Upravo je ta sekvenca kulturološki zanimljiva, jer nam pruža uvid u američki način rješavanja bračnih problema, ali i patnje općenito. Holivudski filmovi većinom su neuvjerljivi dok prikazuju ljubavne trzavice, no možda je ta vječna šutnja i skrivanje problema pod tepih sve dok jedan bračni drug ne predloži razvod, ili pak iznenadno prosvjetljenje partnera o vlastitoj pogrešci te neupitno sretan završetak, zapravo dijelom njihova kulturnog identiteta. Naime, burne reakcije kao da su zabranjene unutar četiri zida kako ne bi bile devijantne, one pripadaju nekim drugim slojevima društva, o problemima se govori samo kod psihijatra, a žalovanje je rezervirano za grupne terapije. Autor kao da progovara kroz Beccu, koja je cinična i britka prema isforsiranim izljevima osjećajnosti, osobito prema roditeljima koji godinama pohađaju grupne terapije i na njima su postali profesionalci, dok ponavljaju otrcane fraze kako je bila Božja volja da pozove djecu k sebi i pretvori ih u anđele. No Becca se mijenja nakon što ugleda mladića koji je nehotice usmrtio njezina sina pa ga počne slijediti i, suprotno očekivanjima, ne želi ga okriviti niti suočiti s vlastitim gubitkom, već pružiti mu toplinu koju inače sama odbija primiti od svojih bližnjih. Dječak, osim u školi, provodi vrijeme crtajući strip Zečja rupa, u koju se metaforički sklanja, baš kao i Becca i Howie. Njegovo umjetničko poimanje paralelnoga svijeta u kojemu su ljudi, za razliku od ovog, sretni, ponudit će Becci utjehu koju joj vjera ili njezino banalno tumačenje ne uspijevaju pružiti.

Aaron Eckhart u ovoj je drami ostvario najzahtjevniju ulogu u karijeri kao pomalo podređen suprug koji će unatoč strpljenju i ljubavi prema Becci biti na kušnji nakon što na terapijama upozna Gaby (Sandra Oh), s kojom dijeli sličnu sudbinu. Nicole Kidman izvrsno pristaju uloge tragičnih majki, što zbog osobne emotivne angažiranosti koju uspijeva prenijeti na platno, ali i karakteristične hladnoće kojom emanira smrtnost. Unatoč neospornoj ljepoti, promjene na glumičinu licu koje su nastale brojnim operativnim zahvatima nažalost toliko su očigledne da gledatelja gotovo neprestano podsjećaju da je ipak riječ o filmskoj iluziji, a bez obzira na holivudske estetske trendove, treba dodati da prirodna mimika još nije prestala biti esencijalnim dijelom glume.

Zečja rupa na trenutke je drama nabijena zlokobnim iščekivanjem pa vam se čini kao da će se Becca ili Howie odjednom slomiti od zatomljena bijesa i u potpunosti uskraćena erosa i da će već u idućoj sceni film prerasti u tragediju osvete. No pronicava Mitchellova studija roditeljske žalosti nad preminulim djetetom, umjesto toga, detaljima oponaša život običnog tempa, što je neobično, a opet tako normalno, da bi nam naposljetku pružila pomirljivi odgovor o njegovoj prolaznosti.