Portret broda

Mitar Matić mladi je riječki slikar sa slikarskom i kiparskom podlogom te tri samostalne i tri skupne izložbe iza sebe. Interpretacije nisu moguće naslov je najnovije serije njegovih djela.

Devet slika, svaka formata 200x200 centimetara, intrigantnih, no apstraktnih naziva, imaju za glavni motiv brod, danas pomalo zaboravljeno, no nekad nezaobilazno prijevozno sredstvo, robusna izgleda, a opet poetično. Izbor tog motiva autor objašnjava: „Čak i odnos prema serijski proizvedenu suvremenom brodu u mnogim je segmentima sličan odnosu prema čovjeku; nadijeva mu se ime, slavi se njegovo porinuće, često biva predmetom astroloških istraživanja... Brod dobiva osobnost. Mišljenja sam da je brodski identitet ravnopravan ljudskom identitetu, i da je proces slikanja brodova, između ostalog, isto što i proces slikanja portreta.“

Slika 2. Ova kuća je moja

Zrnata struktura svakoga platna rezultat je slikanja valjkom kojim je nanesena gusta uljana boja te je mokra prskana mješavinom terpentina i pigmenta, što dovodi do toga da se svaka kapljica djelomično miješa s podlogom.

Sami brodovi prikazani su na pučini, no ne možemo uvijek razaznati što je zapravo prikazano, to tek možemo naslutiti. Primjer je jedne od takvih prva slika u seriji, Dodiruj platno, gdje se sve pretače u turnerovskoj izmaglici, a svjetla broda i nebo u suton stapaju se u zagasitonarančastom svjetlu, u kontrastu s crnilom vode. Drukčiji dojam pruža Četvrta, peta, eventualno druga i sedma, na kojoj je brod jasno vidljiv, precizno naslikan sa svim elementima, a svjetlost se odražava samo u tami mora, dok je iznad obrisom jasno odijeljeno bakreno nebo.

Većina djela poigrava se s kontrastom narančaste i crne, osim zadnja dva: Naprimjer komad katrana odiše ljubičastim odsjajem, a svjetla broda koji uopće ne razaznajemo bacaju bjelkast trag, dok na platnu Pitanje broda, posebno zanimljivu jer je toliko suprotno ostalima zbog nedostatka narančastoga tona, dominiraju samo dvije neboje, bijela i crna. Ono odiše mračnom, zimskom atmosferom, dok se svjetla plovila poput siga cakle u moru.

Svaki je brod drukčiji, svaki je poseban; različitih dimenzija, oblika, minuciozno naslikan ili pak potpuno neprimjetan. Sa svakoga se različito odražava svjetlost, u manje ili više raspršenim linijama, a nekada se ti odbljesci doimaju poput vatrometa kao na primjeru slike Vlasništvo Jelene Suline.

Dok se na nekim slikama tonovi crne isprepleću s narančastom, na drugima pak narančasta postupno prelazi u crnu na način koji podsjeća primjerice na Rothkova djela, što je slučaj s već spomenutom Četvrta, peta, eventualno druga i sedma te s Ova kuća je moja. Ostale pak monokromne su, tehnika slikanja daje treperavi dojam tami koja kao da guta svjetla broda. Atmosfera koju platna dočaravaju je smirena, melankolična, sjetna, ponajviše zbog mjesta na kojem se brodovi nalaze; osamljeni, na pučini, oko njih more, a možda i jednostavno nenaseljeno područje. Njihovo promatranje budi razne emocije, od želje za putovanjem ili pak sjećanja na neko koje nam je posebno drago, do želje za odmorom, možda i samoćom. Zanimljivo je to što svako platno može biti izloženo samostalno, dakle nije nužno da slike budu predstavljene kao cjelina; slijedom toga pruža se mogućnost njihova inkorporiranja u drugu cjelinu, stavljanja u kontekst s drugim djelima te postizanja drukčijeg značenja ili atmosfere.

Autorova želja za odsutnošću bilo kakve interpretacije tih djela, što se očituje u naslovu te u nazivima samih djela, lišava nas pritiska te omogućuje čisto estetsko uživanje u njihovoj mirnoći.