Popust na kvalitetu

Kad neko kazalište u nepuna dva mjeseca ugosti pet ili šest novih predstava, tad sigurno nije riječ o domaćem kazalištu. Ili možda jest o domaćem, ali ne i o kazalištu u tradicionalnom smislu riječi. A Teatar&TD, unatoč zlogukim proricanjima jest domaće, ali nije „kazalište u tradicionalnom smislu riječi“. Točnije, ne u domaćoj inačici istog, iako je i to već pomalo kontradiktorno, jer u nas se kazalištem ili kazališnom kućom, pa čak i hrvatskim narodnim kazalištem, nazivaju i institucije s jedva pokojim zaposlenim, bez ansambla i proračuna, čiji prostori funkcioniraju kao čekaonica kolodvora gdje se prespava zbog presjedanja, pa se usput nešto i odigra.

Prizor iz predstave Rozamunda, red. Senka Bulić

S Teatrom &TD nije tako. No ne smije ga se gledati izdvojeno iz Kulture promjene, to jest izdvojeno iz kompleksa Studentskog centra, čiji su svi resursi na raspolaganju programu kulture podjednako, bez obzira podrazumijeva li se pod kulturom dramska ili plesna umjetnost, njihov spoj ili pak koncert. Rasprava o tome trebala je odavno završiti, kao i rasprava o ansamblu kojeg navodno više nema, ili o repertoarnim politikama bivših ravnatelja kojih također nema. Tempi passati tema su koje se treba što prije osloboditi, i to ne samo zato što je mnogo zanimljivije na osnovi nekoliko posljednjih noviteta na repertoaru svih dvorana Teatra &TD, ali i one MM centra, još jedanput pokušati ocrtati jasnu, ali razgranatu programsku liniju koju taj prostor i to kazalište ili barem kazališna kuća, ali u svakom slučaju, produkcijski pogon bitno suvremenijega tipa od „kazališta u tradicionalnom smislu riječi“, još ima.

Sasvim solidan prikaz nekoliko mogućih modela nastanka predstave i njezina igranja pred ne tek premijernom publikom nudi se pogledom na zgusnutost noviteta u veljači i ožujku. Redom, pored projekta Muški-ženski / Ženske-muške, koji se sastoji od dvije ili čak četiri predstave, tu su omnibus PLAYlista na kojem se okupilo mnoštvo mlađih autora te produkcije koje je moguće definirati kao autorska viđenja predloška, poput Rozamunde Elfriede Jelinek u režiji Senke Bulić ili Euripidove Medeje u čitanju Marine Petković Liker. Posljednji u nizu je Radio Kundera, ispit studentice režije na Akademiji dramske umjetnosti Helene Petković nastao prema romanu Milana Kundere Nepodnošljiva lakoća postojanja.

Okosnica &TD-ova repertoara

Dok su Bacači sjenki tek uvjetno rečeno pronašli koprodukcijskog partnera u Kulturi promjene, Rozamunda je, čini se, lakši primjer jer riječ je o koprodukciji redateljičina teatra Hotel Bulić, crnogorskoga Kraljevskog pozorišta Zetski dom i Teatra &TD.

Igra Tihane Ćulafić i Marinka Leša još je jedan u nizu pokušaja da se jedva prikriveno, a ponekad i neprikriveno nasilje iz dramskog i proznog rada Elfriede Jelinek, u onoj mjeri u kojoj je to dvoje u tom specifičnom opusu moguće razlikovati ili razdijeliti, oprimjeri na pozornici. Sve te snažne slike, izobličene fizionomije, glasovi u rasponu od urlanja do režanja i natrag, kao i trajno grčevita gesta, vjerojatno jesu odgovor na osjećaj koji pruža agresija u tekstovima austrijske nobelovke, bila ona potisnuta ili pak izravna i okrenuta prema sebi koliko i prema drugima. Nije riječ o lako probavljivu materijalu, ali redateljska bi imaginacija ipak mogla otići i korak dalje. Ili bliže, i vratiti se tišini između redaka. Jer, koliko se god pismo Elfriede Jelinek čini tkivom koje realizaciju može postići tek igrom uz granicu prikazivoga, ne samo u smislu građanskog morala i scenske etike, to možda ipak nije i jedini ključ interpretacije.

Naizgled, s potpuno suprotne strane Elfriede Jelinek, stoji Euripidova Medeja. Iako svaki spomen klasike ili baštine u prostoru posvećenu avangardi djeluje neočekivano i izaziva zazor, Marina Petković Liker pokazala je kako ne mora biti tako, ali, paradoksalno, upravo činjenicom da nije ni pokušavala od Euripida napraviti nešto što on nije. Predstava je stoga sasvim korektno, s uzornim slijedom i stavom, pročitala svoj predložak, pa može poslužiti i kao lektirna referencija. Ona to jest i u posve formalnom ključu izvedbe, koji elegantnim izborom Marije Škaričić za nositeljicu naslovne uloge daje tom iznimno snažnu i nerijetko navođenu kao arhetipski ženskom tekstu, zasluženu snagu i težinu. Pridoda li joj se i Ana Karić, nedvojbeno ikona Teatra &TD, Medeja je predstava kojoj dramaturški rezovi Marjana Alčevskog pridonose sabijanju dramske građe na bitno, ne na štetu problema koje otvara ili dramskog luka koji se time samo napinje. Tezu o malim, čitaj: organizacijski i financijski nezahtjevnim, produkcijama Teatra &TD, ta predstava ruši na mnogim razinama, što je ipak najvidljivije u petnaesteročlanom ženskom plesnom finalu.

Dok je Medeja nastala u potpunosti pod okriljem SC-a, Radio Kundera koprodukcija je s ADU, ali zato ne manje zanimljiva, s obzirom da je Kundera unatoč svojoj reputaciji činjenica nepoznata domaćim kazališnim programima. Dramaturginja Vedrana Klepica Nepodnošljivu lakoću postojanja temeljito je dekonstruirala i raspisala, pa i nadopisala, kako bi jazovi egzistencijalne krize, u vrijeme češke diktature proletarijata obojene drukčijom nijansom sive od ove današnje, profunkcionirali u donekle svevremenoj i shizofrenoj inačici. Sukob izrazito angažirana i izravna pisma dramaturginje i nešto nježnijeg, ili smirenijeg, stila izvornika pridonose shizofrenoj postdramskoj strukturi u kojoj Franka Klarić, Iva Visković, Silvio Vovk, Tomislav Krstanović, pa čak i Ana Karić, (još) aktivno traže svoje mjesto.

Sinestezija ili sinteza?

Stoga je za interpretaciju i recepciju najmanje zahtjevan i publici ipak najzanimljiviji omnibus PLAYlista, jednostavno zamišljen i iniciran od strane Nu:Write Festivala i njegova pokretača glumca Marka Cindrića, a nastao zajedničkim radom popriličnog broja dramskih autora, redatelja i izvođača, bez razlike u njihovim profesionalnim statusima i iskustvima. Sama ideja, da se kratkim prizorima referiraju na najveće uspješnice glazbenoga novog vala, populistička je po sebi, ali predstava čini upravo ono što se od nje i očekuje, pokušava i uglavnom uspijeva ideju glazbe i pripadnog teksta odvesti ne samo korak dalje. Koliko god jednostavan u strukturi, a donekle i u namjeri, taj je projekt najbolji dokaz o mogućem i poželjnom suživotu glazbenih i kazališnih programa u SC-u, kojega je Teatar &TD ipak samo dio. O tom suživotu ovisi živost jednoga prostora koji primarno jest kulturan.

Pa ne mora se valjda još objašnjavati kako je kultura stvar ne samo sinestezije nego i sinteze?