Pjesnička inkantacija zavičajem

Knjiga Zlatka Tomičića Nebo nad Moslavinom nije samo začaranost ljepotama i dinamikom moslavačkih krajolika, nego je to i neodoljiva zanesenost životom. U taj susret, sudar, s vanjskim svijetom, u taj neobuzdani zov divlje i još nenarušene prirode, Zlatko Tomičić unosi sav pluralitet svoga pjesničkog bića, neumorno ga troši i raskošno rasipa, darujući nam hedonističku bujnost i magičnu auru drevne pjesničke riječi, čija maštovita sinergija i gotovo raspojasana sinestezija te intenzivna zatravljenost mitskim legendama i panteističnim antičkim figurama asocira na ponajbolju tradiciju hrvatskog pjesništva (Vladimir Nazor, Vladimir Vidrić): „siringa se čuje sveta, / satiri i sileni samokreti izlaze / iz drveća, iz zmijskih pršljenova“ (Svemirska svirala). Tomičićev zaljubljenički pohod u Moslavinu, u njezine bujne i raznobojne pejzaže koji se izmijenjuju poput kaleidoskopa, silovit je i prodoran, raznoliko transponiran u panteističku bajkovitost: „Sunce pupa iz lotosa. / Božanski vjetar cvijet oplođuje / i srce se plodi i cvili i rađa“ (Roditeljica Aiona); „skakao sam ja jarosni jarac od škrape do škrape, / sa zmijskim jezikom u ustima, / dobro je bilo“ (Jarosni jarac).

Zlatko Tomičić mag je mitoloških poetskih sintagmi u kojima je akumulirana strastvena osjećajnost i nesavladiva obuzetost prirodom: „Živim život bilja: / s travom, drvećem i cvijećem. / U bilju sam i ja svetac, / bilje me voli i štuje“ (Biljni svetac). Ipak, Tomičićevo poetsko prepuštanje iskonskom, unatoč mitološkim i mitskim simbolima, od ovoga je svijeta: žestoko, strastveno i inspirativno. Od astralnih uzleta do naslada i ugoda životnih u kojima je ono erotsko prevalentno: „Nježnost me preplavljuje / prema ženi sa sjevera/ i njezinim tijelom/ i mjesečevim osinjem“ (Obasjanje).

Tako osmišljena i uznosita poezija ponijela je svojim poetskim vihorom i pisca predgovora, Miroslava Slavka Mađera, glasovitoga slavonskoga i hrvatskog barda. U predgovoru Radoznali Edip koji je vriskao kao sokol sivi naziva Tomičića „ pjesnikom od davnine“, ali i „jakom osobnošću, što istječe u bujicu srokova, rima i ‘rotirajućeg versa’…“. Iscrpan i nadahnut pogovor zbirci Nebo nad Moslavinom iz pera je uglednoga nakladnika Dragutina Dumančića. On će o Zlatku Tomičiću napisati: „Bio je reporter, slikar, putopisac, pisac skitnica, svjetski putnik, višegodišnji zatvorenik, buntovnik, sanjalica, tantrist, gnostik, mistik, šaban, i iznad svega toga u svakom trenutku svoga života – istinski pjesnik!“ Uz taj simbolički i karakterističan portret gotovo proročki pristaju Tomičićevi stihovi:

Prijatelju moj, čekaj me, / doći ću kada grane proljeće, / kada rogovi pastirski zatule / da vidim nebo u Moslavini i sunce / i vode koje smireno teku u svojem / suglasnom smjeru. Bit ću opet vitez / na konju i ratnik sa sabljom i s / vatrom u umu kao Ober obročiti.

(Povratak gospodarima Svetačja)

U spomenutom pogovoru Biti ispunjen sobom Dragutin Dumančić navodi Tomičićevu rečenicu: „Svi pišu, nitko ne čita“, kojom je pjesnik aludirao na internetsku književnost. Neosporno je i sa žaljenjem naslutio puls novog vremena u kojem će osebujan susret s dragom knjigom u ruci možda definitivno zamijeniti svjetlucavi hladni stroj.