Pedalj muža lakat brade

Cijeli sam naslov mogla napisati i velikim početnim slovima – i ne bih pogriješila, dok npr. u reklamama, koje svi mogu vidjeti na televizijskom zaslonu (da ne kažem oltaru) piše Najljepše Bajke Svijeta i sl., što jest pogrešno. Zašto bi Pedalj Muža Lakat Brade bilo pravopisno točno, a Najljepše Bajke Svijeta pogrešno? Zato što je Pedalj Muža Lakat Brade vlastito ime jednoga patuljka – a vlastita se imena i nadimci pišu velikim početnim slovima – dok je ovo drugo naslov jedne knjige, u čemu se samo prvi član višečlanoga naziva piše velikim početnim slovom, a ostali – ako nisu vlastito ime – malim. Dakle, ovo je tek mala pravopisna usputna dopisna škola (nepotrebna, dakako, jer i ona, kao svaki propis, „guši“ demokratsko pravo svakoga pojedinca, poglavito irelevantnoga, da i uz blagoslov „struke“ trabunja što hoće i kako hoće). No ipak, za one koji još žele nešto pošteno znati, u reklami je trebalo napisati Najljepše bajke svijeta (iz netom iznesenih razloga), a pedalj muža lakat brade može se pisati i ovako (sve malim početnim slovima), jer sve ove riječi zajedno znače patuljak.

Godine 1959/60. bila sam već „prevelika“ da idem u kazalište lutaka, no u isti mah i premlada da kao mama vodim vlastitu djecu u to kazalište na predstave. Tako mi je promaknuo komad Kobilić i Lakat Brade Pedalj Muža Milana Čečuka, čovjeka s kojim sam kasnije, 1970-ih godina, radila stol do stola u Vjesnikovoj novinskoj kući (u listu Studio). Tko bi tada rekao da ću jednoga dana (uz Mudroga Cigu) otkriti i taj Čečukov naslov! Nepovratna prošlost. I niz poštanskih maraka iz serije Hrvatski vilinski svijet (2005) – Halugica, Pedalj Muža Lakat Brade – autorice Sanje Rešček prošao je nekako mimo mene.

I pedalj i lakat žive u hrvatskom jeziku kao riječi i samostalno. Pedalj (starije ped) označuje razmak od vrha palca do vrha maloga prsta (mezimca) na ruci kad se prsti rastegnu. Pedalj se ugradio i u neke frazeme, npr. ne odstupiti (ili ustupiti) ni pedlja znači nimalo ne popustiti; nema ga pedalj od zemlje govori(lo) se za osobe niska rasta, a pedalj po pedalj znači malo-pomalo, uporno i strpljivo raditi (obično osvajati i sl.).

Lakat (od *olkútü, metatezom likvida nastao je lakat) znači zglob između nadlaktice i podlaktice, ali i dio rukava na tom dijelu tijela (odjeća). I lakat se pokazao zahvalnim elementom u tvorbi frazema, pa evo samo nekih: krvav do lakata, ogrezao u krvi i zločinu; imati jake / dobre laktove, bezobzirno se probijati kroz život, a glagol laktašiti čest je i kao pojava i kao riječ i danas jer znači bezobzirno se gurati u karijeri i sl. Koliko god muž bio i danas česta riječ, podrijetlo joj baš i nije poznato. No sam je oblik nastao od svesl. *mo¸žü na uobičajen način (o¸ = u u hrvatskom standardnom jeziku). Može značiti suprug, bračni drug, muškarac općenito, kmet, seljak.

Brada (ie. *bhardhâ, prasl. *borda, lat. barba, njem. Bart, engl. beard) prvotno je značila nešto oštro, poput drvene iglice. I danas ima više značenja: zaobljeni dio glave na prednjem kraju donje čeljusti; dlake na licu po donjoj čeljusti i obrazima, a svi su veseli ako im se posreći puna šaka brade, jer to znači velik uspjeh. Nije loše ni omastiti bradu (postići veliku materijalnu korist). Trebat će pak mnogo napora ako želimo razumjeti čovjeka koji sebi mrmlja u bradu, jer to znači da govori nerazumljivo, a pljunuti komu u bradu, pa još k tome u sijedu (starac), velika je sramota za nositelja brade. Egocentričnom izrekom kako je Bog najprije sebi bradu stvorio pa tek onda drugima neću se baviti u ovo korizmeno vrijeme.

No bavit ću se (što mi je i bila prvotna namjera) nekim starim, već zaboravljenim, dužinskim mjerama – a među njima su, naravno, i pedalj i lakat (uz mnoge druge). Kažem naravno zato što je čovjek duljine naprije mjerio nekim dijelovima svojega tijela, pa su tako nastale stare mjere prst, stopa, palac, šaka, pedalj, lakat, hvat, jard(a) i druge. Lako je zamisliti da su u početku vrijednosti tih mjera bile aproksimativne (naučila sam iz hrvatskih novina da se danas to kaže odokativne). Nije svejedno ima li tko nožurdu br. 50 ili nježnu nožicu br. 35, ruke dugačke kao u majmuna ili kratke, prste debele poput safalada ili tanke poput šibica, jer nigdje nije pisala dob čovjeka po čijem se tijelu uzima mjera, nego je to prešutno bio odrasli muškarac. U srednjem vijeku, npr. u Zagrebu, najmanja je dužinska mjera bio prst (širina 1 prsta), a šaka u mjernom sustavu nije bila zatvorena pest nego 4 usporedno položena prsta. Pedalj je bila razdaljina od palca do maloga prsta (raširenih prstiju), a lakat od pregiba ruke do vrha maloga prsta na ruci. Stopa ili cipela vrijedila je kao 16 prsta (oko 30 cm), dok je korak iznosio dvije i pol stope. I palac je bio iskoristiv kao dužinska mjera, a iskoristiv je, kao col (njem. Zoll) i kao inč (lat. uncia) i danas (25,4 mm). Svaki će pravi majstor koji se bavi drvom znati baratati daskom colericom i colštokom (drveno, nekoliko puta presavijeno mjerilo, obično s druge strane običnoga „metra“, koje je podijeljeno na cole). Naravno da nas različite vrijednosti imenom istih mjera nisu napustile, pa je tako npr. bečka stopa iznosila 31,60 cm, a ruska (zvana i fut) 30,48 cm. I palac (col, inč) varira od 2,54 cm do 2,63 cm, pa kako onda neće i lakat?! U Dubrovniku je etalon za tu mjeru bio Orlandov lakat – od pregiba ruke do vrha maloga prsta – no da ne bi bilo zabune, Dubrovčani su tu vrijednost prenijeli i na postolje samoga kipa u obliku crte s jasno označenim krajevima, pa dubrovački lakat iznosi 51 cm (uvijek i za sve). Turska mjera koja se vrti oko lakta, ali je ipak nešto veća, jest aršin (tur. arsin, osnovno značenje jest razdaljina od vrhova ručnih prsta do ramena). Bilo je više vrsta aršina: građevinski ili dunđerski = 75,8 cm, trgovački = 68 cm, krojački ili terzijski = 65 cm, a ruski = 71,12 cm. Nije stoga čudo što je ušao i u frazeologiju kad se želi naglasiti potreba da se svima mjeri isto (isti aršin za sve; mjeriti istim aršinom), pa i na sudu (jednako o svemu i svima suditi, jednako ocjenjivati). Dužinska je mjera i rif (mađ. röf), koji se određivao točkom od lijevoga palca preko prsa do desnoga ramena. Iznosio je oko 70 cm (njemački = 77,8 cm). Zanimljivo je da je i jedna okrunjena glava, engleski kralj Henrik I. (1068–1135), sin Vilima Osvajača, odredio jednu mjeru za duljinu. To je jard(a). Bila je to udaljenost od njegova nosa do vrha srednjega prsta njegove ispružene lijeve ruke i dugo se upotrebljavala u Engleskoj. Kasnije joj se brojčana vrijednost ustalila na 0,91 m.

Carica Marija Terezija morala je rješavati mnoge probleme u svojoj glomaznoj državi, pa je tako, između ostaloga, 1765. uvela i jedinstvenu mjeru u cijeloj srednjoj Europi – hvat Marije Terezije ili hrvatski hvat = 1,89 m. Postojao je i četvorni hvat = 3,6 m2, pa i prostorni hvat za mjerenje drva. Taj je iznosio 4 m3 pravilno naslaganih drva (dobre mjere). Danas sve manje ljudi kupuje drva za zimu, zove pilare i sprema cjepanice u podrum. No neka hvata barem u mojem utočištu za stare mjere i riječi.

Nama današnjima, naučenima na 1 metar kao na osnovnu mjeru za duljinu, teško se snaći u svim tim lokalnim i/ili imperijalnim mjerama, no valja se sjetiti da ideja o uvođenju metričkoga sustava baš i nije pradavna. Počela je sazrijevati oko polovice 19. stoljeća, točnije: od Prve svjetske izložbe u Londonu 1851. godine. Metar je 1872. bio definiran međunarodnim prametrom (pravokutnim štapom od platine koji sadrži tu udaljenost) što se i danas nalazi u Međunarodnom uredu za mjere i utege u Sčvresu pokraj Pariza. Danas je definiran duljinom puta što ga svjetlost prijeđe u vakuumu za vrijeme jednoga 299 792 458. dijela sekunde. Ako se zna da su međunarodni Dogovor u metru priznale samo 43 države, znači da se vrijednostima koje su pridane prstima, šakama, stopama, koracima, laktima i sličnim nestandardiziranim mjerama mjeri još na dobrom dijelu zemaljske kugle.