Otklon od režima

Knjiga Tomislava Vujeve rasvjetljava osjetljivo razdoblje novije hrvatske povijesti dokazujući da uloga Katoličke crkve u NDH nije bila jednoznačna i da je među klerom i laicima bilo mnogo onih koji su hrabro podizali glas protiv zlouporaba ustaškoga režima

Ovakvu povijesnu studiju odavno smo s nestrpljenjem očekivali. Disertacija je to dr. Tomislava Vujeve pod naslovom Kollaboration oder begrenzte Loyalität? Diskussion um Erzbischof Alojzije Stepinac von Zagreb und der katholischen Klerus im Unabhängingen Staat Kroatien (1941–1945), ili u prijevodu: Suradnja ili ograničena lojalnost? Povjesničarska rasprava o nadbiskupu zagrebačkome Alojziju Stepincu i katoličkom svećenstvu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1941–1945), koja je obranjena na bečkom Sveučilištu 2009, a tiskana godinu poslije u nakladi Südwestdeutsche Verlag für Hochschulschriften, nažalost zbog tehničkih problema pri prebacivanju na hrvatska slova s mnogo tiskarskih pogrešaka. Sam je otisak disertacije nasuprot tomu besprijekoran. Već naslov knjige s upitnikom upućuje na dileme teme u koju se autor hrabro upustio napisavši studiju kakvu dosad nismo imali. Stepinac i Crkva u Hrvata za vrijeme NDH bili su prečesto predmet gruba krivotvorenja od strane jugokomunističkih historičara te s druge strane neizmjerna i time nekritičkog divljenja njihovih protivnika, posebice u hrvatskoj emigraciji. Autor je spretno izbjegao scile i haridbe, napisavši knjigu prepunu podataka i iz njih izvedenih valjanih zaključaka, ali ostavljajući mogućnost i za dalja istraživanja.

Od posebne je važnosti činjenica da je autor rad proširio i na razdoblje od osnivanja prve južnoslavenske države do proglašenja NDH, jer se djelovanje Katoličke crkve u vrijeme rata od 1941. do 1945. ne može shvatiti bez onoga što je ona proživljavala u prvoj Jugoslaviji. Premda je dio katoličke hijerarhije u južnoslavenskim dijelovima Austro-Ugarske bio itekako projugoslavenski orijentiran, ubrzo se nakon 1918. vidjelo da će Katolička crkva izgubiti sigurni položaj koji je imala u dvojnoj Monarhiji. Crkva u Hrvata tada se naglo suočila sa Srpskom pravoslavnom crkvom, koja na svome terenu prije 1918. nije poznavala ravnopravnost vjerskih zajednica kao što je bio slučaj u tolerantnijoj Austro-Ugarskoj. Osim toga, zbog istovjetnosti srpstva i pravoslavlja, Crkva u Hrvata nije mogla adekvatno reagirati na pritiske toga jedinstvenoga dvojstva, jer je politički bila razjedinjena između projugoslavenske i isključivo hrvatske političke linije. S dolaskom Alojzija Stepinca na stolicu zagrebačkih nadbiskupa, koji je ujedno bio i predsjednik Biskupske konferencije Jugoslavije, Crkva među Hrvatima gotovo se potpuno „pohrvatila“, dočekavši NDH s velikom dozom euforije, da bi se uskoro prilično razočarala u ustašku politiku, no to joj nije bilo uzeto u obzir kao pozitivno nakon što su komunisti preuzeli vlast u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Jugoslavenska i emigrantska povjesnica

Autor nas podrobno uvodi u fundus literature kojom se služio. Odmah navodi da su se jugoslavenska i hrvatska emigrantska povjesnica temeljito razlikovale te da su obje bile utemeljene više ideološki nego znanstveno. Upravo ta polarizacija nadahnula ga je za ovu disertaciju. Ipak treba naglasiti da emigrantska literatura nije uvijek imala znanstvene pretenzije jer je autorima nedostajao uvid u izvorne dokumente i nisu raspolagali dijelom literature iz domovine. S druge pak strane jugokomunistički povjesničari nisu smjeli napustiti čvrsto određenu liniju partijskih, ideološki zacementiranih mišljenja o Crkvi. Stoga gotovo nije moguće usporediti emigrantsku i jugoslavensku povjesnicu o Crkvi glede njihove valjanosti. To su bile dvije vrste pisanja. Ipak se mora ustvrditi da je veći dio jugoslavenskih „znanstvenih“ radova o Katoličkoj crkvi u Hrvata i u svijetu uopće najobičnija propaganda, prepuna krivotvorina i uvelike jednostrana. Toga ipak nema u emigrantskim knjigama o Crkvi i posebice Stepincu, premda su i one djelomično subjektivne, no više u književno-sentimentalnom nego u politološkom smislu. U emigraciji je mnogo knjiga izašlo o kardinalu Stepincu, i to ne samo iz pera hrvatskih nego i nekih stranih autora, koje nadilaze izbjegličke ograničenosti i dosežu znanstvenu razinu solidne literature. To je bilo moguće ponajviše zbog toga što je Stepinac postao simbol otpora Katoličke crkve u svijetu protiv bezbožnoga komunizma, dokazano se ne kompromitiravši za vrijeme NDH.

Višeznačnost uloge Katoličke crkve u NDH

Kao i cijeli hrvatski narod, tako je i Katolička crkva u Hrvata doživjela presudan i iznenadni preokret propašću Kraljevine Jugoslavije i uspostavljanjem Nezavisne Države Hrvatske. Crkva je imala sve razloge za odbojnost prema gotovo svim vladama u Kraljevini Jugoslaviji (to se ne odnosi na kratkotrajnu Banovinu Hrvatsku), jer je bila opterećena neravnopravnim položajem u usporedbi prema „državnoj“ Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao i prijelazima s katolištva na pravoslavlje, riječ je o 200.000 do 250.000 slučajeva (!), o čemu se tada nije smjelo previše govoriti. Propao je i Konkordat između Vatikana i Beograda i to pod pritiskom velikosrpskih krugova, prije svega odanih Pravoslavlju. Zanimljivo je da je vodstvo Pravoslavne crkve isti broj navelo za „nasilno pokatoličenje“ pravoslavaca za vrijeme NDH, no to su ipak bile dvije različite stvari, jer je Katolička crkva upozoravala svoje svećenike u to vrijeme da prijelazi moraju biti dragovoljni i samo u slučajevima ako bi se time spasili životi pravoslavaca, koji su bili ugroženi u vrijeme NDH. Pravoslavnih konvertita u Zagrebačkoj nadbiskupiji bilo je oko 40.000, a koliko ih je bilo u biskupijama s velikim udjelom pravoslavaca, primjerice u Bosni, još do danas nije točno istraženo. To bolno pitanje još nije pravedno razjašnjeno u odnosima dviju vjerskih zajednica.

Ovdje treba naglasiti da svi nadbiskupi i biskupi na području NDH nikako nisu bili istoga mišljenja o nekim važnim pitanjima o odnosima spram novih vlasti, da je među njima bilo i onih koji su hrabro podizali glas protiv zlouporaba ustaškoga režima, što je za njih bilo povezano s životnom opasnošću, ali o tome se u Hrvatskoj dosad malo pisalo. Nakon osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve (HPC), koja je bila provokacija za Srpsku pravoslavnu crkvu, pravoslavni „prebjezi“ u katoličanstvo mogli su se vratiti u krilo novoosnovane vjerske zajednice. I uopće, nakon uspostavljanja HPC počelo se stanje pravoslavnih Srba u NDH mijenjati nabolje, premda prekasno, pa su oni čak bili primani u domobranstvo, gdje su neki od njih postigli visoke časničke položaje. Nažalost o HPC dosad su objavljene samo dvije studije, a najveća je poteškoća u tome, kako piše autor, da su još nepristupačni arhivi Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. Potpuno je shvatljivo da je Crkva u Hrvata s velikom euforijom pozdravila obnovu hrvatske države, ali kako je autor ustvrdio, ona nije u tome prethodno sudjelovala, kako su stalno uvjeravali komunistički historičari i publicisti, jer su prvi dodiri visokoga klera s ustaškim pokretom uslijedili tek nakon uspostavljanja nove države. Autor je posvetio posebnu pozornost Zagrebačkoj nadbiskupiji kao najvećoj, ali njezina se problematika u ratnim godinama 1941–1945. prilično razlikovala od one Crkve u Dalmaciji te Bosni i Hercegovini.

Odnos Katoličke crkve prema ustaškom režimu počeo se naglo mijenjati nakon proglašenja rasnih zakona, ali u tom slučaju drukčije je reagirao niži kler, koji je smatrao da su zasluge režima za stvaranje države važnije od toga. To je zadavalo brigu vodstvu Crkve pa je nadbiskup Stepinac u kružnom pismu upozorio svećenstvo da se drži podalje od politike. Broj svećenika angažiranih u politici bio je malen, oko trideset, ali i oni su poslušali Stepinčevu uputu, što je, premda uzaludno, pokušao iskoristi njegov branitelj na komunističkom procesu protiv njega. U svakom slučaju, naglašava autor, i u katoličkim laičkim organizacijama nije postojao jedinstven stav spram ustaškoga režima; za vrijeme prve Jugoslavije jedne su bile projugoslavenski, druge izričito prohrvatski orijentirane. Stepinac je pozvao potonje, prije svega Križare, da dadu ostavke na svojim položajima čim prijeđu u stranačke i državne službe, koje su često bile istovjetne. Svakako se može ustvrditi da oni koji su počinili zločine nisu u to doba pripadali ni katoličkoj hijerarhiji, a ni njezinim laičkim organizacijama, kako su isticali komunistički historičari i publicisti.

Progon Židova gori nego progon pravoslavaca

Neposredno poslije proglašenja NDH započeo je progon Židova, od kojih je 10 posto konvertiralo prije rata, a 10 posto živjelo u mješovitim brakovima. Stepinac se odmah zauzeo za prije navedene dvije skupine, ali ubrzo nije u tome pravio razliku između njih i ostalih Židova. Prema autoru, posebnu pozornost treba svratiti na Stepinčeve pisane intervencije kod Pavelića u korist Židova. Zagrebački nadbiskup označio je postojanje konclogora Jasenovca „sramotnom mrljom“ za NDH. Stepinac je osim pisanih intervencija spašavao Židove u konkretnim akcijama, tako da je tajnik zagrebačkoga rabina Freibergera, Amiel Shomrony, potvrdio da je zagrebački nadbiskup spasio 10 posto židovske populacije, odnosno od 12.000 zagrebačkih Židova njih 2.000 do 2.500. Mi moramo naglasiti da danas neki članovi židovske zajednice u Zagrebu, kao Ivo Goldstein, tvrde kako Stepinac pritom nije bio životno ugrožen, što nije istina jer je bilo ustaških prijetnji na adresu Primasa Hrvata. U spašavanju hrvatskih Židova sudjelovala je i Sveta Stolica. Autor sa žaljenjem ustvrđuje da dosad nema nijednoga znanstvenoga rada o odnosima Vatikana i NDH. Ovdje valja napomenuti da je papa Pio XII. vrlo brzo nakon proglašenja NDH primio u audijenciju Pavelića, ali ne kao državnoga poglavara, jer Sveta Stolica nije NDH diplomatski priznala, što je tada bilo uobičajeno. Vatikan je sve vrijeme postojanja NDH podupirao diplomatske odnose s Vladom Kraljevine Jugoslavije u londonskom egzilu.

Ustaški režim odmah je proklamirao da je NDH „katolička država“ i da je njegovo vodstvo „odano katolicizmu“, ali kako autor piše, to se više odnosilo na hrvatski kulturni identitet nego na njegovu političku orijentaciju. Crkveni vrhovi posebno su zahvalno prihvatili neke „moralne“ zakone koji su bili u duhu vjere (zabrane psovki, rada seljaka nedjeljom i blagdanom, pobačaja i prostitucije), dok na isti način nisu bili osuđivani antisemitski zakoni i etničko čišćenje. Vujeva piše: „Katoličkoj crkvenoj hijerarhiji mora se posebno zamjeriti što prema ustaškom režimu nije nastupila s istom odlučnošću i što s istim riječima nije osudila njegove postupke kao što je učinila spram komunističkoga režima nakon rata. Dok se katolička hijerarhija držala prema ustaškom režimu rezervirano i umjereno, u osudi komunizma bila je izvanredno oštra, beskompromisna i borbena.“ Ta je konstatacija točna, nedostaje joj samo iskustvena podloga, naime da je Crkva u Hrvata, baš kao i Sveta stolica, smatrala kako je komunizam za nju mnogo opasniji nego nacionalizam, što nije bilo teško dokazati podacima o progonima kršćanskih crkava u Sovjetskom Savezu i Španjolskoj tijekom građanskoga rata.

Crkva suočena s terorom odmah nakon pobjede jugokomunizma

Po mišljenju autora Katolička crkva nije prihvatila treću državu na svom području nakon 1918, naime SFRJ, onako kao prvu Jugoslaviju i NDH, što se zasnivalo na obostranoj odbojnosti jer su komunisti odbijali sve kršćanske crkve, posebice Katoličku. Prvi antikatolički vrhunac bio je potkraj rata i u ranom poraću kad su komunisti bez suda i pravde poubijali brojne svećenike i redovnike, i isto tako mnogo njih osudili i utamničili. Komunisti, odnosno izričito Tito, tražili su od Crkve da se odvoji od Vatikana, što ona nikako nije mogla prihvatiti, izričito je to odbio Stepinac. Nakon toga uslijedili su raznovrsni progoni svećenstva. Crkva je optuživana kao cjelina, a autor naglašava da, ako su neki njezini duhovnici i počinili zlodjela, bili su isključeni iz Crkve ili su ih kaznili njihovi poglavari. Kompromis između Crkve i novih vlastodržaca nije bio moguć jer su se obje strane temeljito razlikovale po ideologiji i svjetonazoru. Osim toga komunisti su oduzeli Crkvi gotovo sva materijalna dobra, bez kojih nije mogla obavljati velik dio svoga poslanja.

Autor je posebnu pozornost posvetio „slučaju Stepinac“. Nakon što ga je komunistički sud osudio na višegodišnju robiju, zagrebački nadbiskup bio je obasut brojnim klevetama jugoslavenske i srpske publicistike i historiografije, posebice zbog njegove uloge u Drugom svjetskom ratu. Autor je temeljito raskrinkao sve te laži, ali dodaje da taj posao još nije završen jer se mnogi dokumenti nalaze u Vatikanskoj pismohrani i beogradskim arhivima koji još nisu pristupačni. Da istočnoeuropskim komunistima nije bilo stalo do istine, vidjelo se iz činjenice da su kao Stepinca jednako kaznili i poljskog te mađarskog primasa Wyszinskog i Mindszetyja, zbog sasvim drukčijih „razloga“, što autor nije podrobno elaborirao kako bi dokazao ideološku podlogu progona vjerskih zajednica.

Kao odgovor na pitanje iz naslova disertacije o odnosima Crkve i ustaškoga režima autor ustvrđuje da se tu ne može govoriti o monolitnoj definiciji „otpor ili kolaboracija“ te situaciju Crkve u Hrvata uspoređuje s odgovarajućim crkvenim prilikama u Austriji i Slovačkoj, pa ih kategorizira u sve tri zemlje kao „ograničenu lojalnost“ ili „lojalnost u granicama“. S druge strane biskupi su pod stalnim pritiscima komunističkoga režima poslije reagirali uglavnom defenzivno i s umjerenim prosvjedima. Vujeva na kraju napomilje da u rasvjetljavanju prilika vjerskih zajednica u komunističkoj Jugoslaviji nedostaju zajedničke studije hrvatskih i srpskih povjesničara, koje bi usput mogle poboljšati odnose između dviju vjerskih zajednica i dvaju naroda. Vjerojatno bi ta ideja mogla biti poticaj za zajednički simpozij o životu vjerskih zajednica za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i u komunističkoj Jugoslaviji. Naše je mišljenje da za to možda još nije sazrelo vrijeme, ali da na tome valja raditi .

A sad nekoliko riječi o autoru. Tomislav Vujeva rođen je 1978. u Kotoru Varošu, hrvatski je državljanin, maturirao je u Zadru, studirao katoličku teologiju na Vrhbosanskom sveučilištu u Sarajevu, zatim na Filozofsko-teološkom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu te na Katoličko-teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču, na kojemu je i doktorirao. Sudjelovao je na više simpozija o temi Hrvatska u vrijeme komunizma i bio ravnatelj Hrvatskoga povijesnog instituta u Beču.