Orguljski dvojac dostojan Bachova genija

Koliko smo dragocjenih glazbenih doživljaja izgubili zbog duga műka toga koncertantnog glazbala, shvatili smo na reprezentativnoj večeri Bachove orguljske glazbe, ostvarenoj u neupitnu tumačenju dvojice glazbenika: skladatelja i orguljaša Ante Knešaureka te čembalista i orguljaša Pavla Mašića. Zahvaljujući Bachovu orguljskom geniju te pozvanosti i posvećenosti njegovih tek tridesetogodišnjih, ali posvema zrelih tumača, zagrebačka se palača glazbe subotnje večeri 2. travnja preobrazila u istinski hram glazbom ispovijedane duhovnosti. Tako se kulturni Zagreb poklonio Bachovoj umjetnosti na itekako dostojan način, kojim bi se podičiti mogao i skladateljev najvažniji glazbeni grad Leipzig, što je (kao rijetko kad!) ovom prigodom bilo dodatno podcrtano sjajno sročenom i iscrpnom programskom brošurom koncerta (autorica tekstova Ivana Kocelj).

U orguljaškome zajedništvu Knešaureka i Mašića skladno se upotpunjuju i bogato isprepleću njihove podjednako izrazite, ali uvelike suprotstavljene glazbeničke osobnosti. Očituje se to kako u individualnosti programskog izbora tako i u različitu interpretacijskom senzibilitetu svakog od dvojice glazbenika: Knešaurek je predestinirani mistik koji ponajprije osluškuje Bachove muzičke razgovore s Bogom, dok Mašić svjetovnim koncertantnim žarom radosno kroči Bachovim ovozemaljskim stazama. Iz tih dviju krajnosti te iz onoga neuhvatljivog što – poput najfinijih duhovnih alikvota – neprestano struji između njih, izranja naposljetku cjelovito obasjan ljudski i stvaralački lik Johanna Sebastiana Bacha, oca sve glazbe, stalno razapeta „između trenutka i vječnosti“, kako bi to rekao Vlado Gotovac.

Začudan umjetnički doseg zajedničkog koncerta dvojice hrvatskih orguljaša posljedica je njihove temeljite umjetničke inicijacije, jer Knešaurek i Mašić za sobom već imaju devet, od ukupno sedamnaest, koncerata na kojima u Bazilici presvetoga Srca Isusova predstavljaju cjelokupan Bachov orguljski opus. Zahvaljujući svesrdnoj potpori isusovačke zajednice ulaz je na sve koncerte slobodan, a glazbene institucije Grada Zagreba dosad nisu uložile u taj golemi umjetnički projekt ni lipe. Dobrano nagluh, Grad i ne traži rješenje za sudjelovanje, pa se Knešaurekov i Mašićev neprocjenjivi muzički dar može prokomentirati jedino stihom koji je pjesnik Gotovac uputio lajpciškome kantoru Bachu: „Ti si pronašao rješenje, ali mi čujemo samo utjehu.“ Kako to razmišljaju i komu zapravo služe neki od društveno dotiranih organizatora zagrebačkoga koncertnog života – ostaje i nadalje nejasno, no nakon ove već desete zagrebačke postaje Bachova orguljskog puta postaje bjelodano da dvojica vrhunskih glazbenih znalaca jedini smisao i utjehu pronalaze u samozatajnom i odgovornom služenju umjetnosti glazbe. I naposljetku još jedna, također istinska, utjeha: neobično bogatstvo Knešaurekove veličanstvene i potresne subotnje Improvizacije s temom B-A-C-H doista je nemjerljivo s iznosom bilo kojega honorara, jer tu je uistinu bio posrijedi neprocjenjiv doživljaj! (kako zapravo glasi, ovom prigodom itekako opravdan, slogan ciklusa Lisinski subotom).