Neutvrđene lekcije

Komunistički zločini ne samo da su se dogodili nego su bili planirani pa i najavljivani. Oni su bili proizvod ispranih mozgova kakve proizvode sve ideologije

Ušli smo u proljeće, a to znači i u godišnje doba kada se neke teme svake godine vraćaju u žarište zanimanja. To su komunistički zločini koji su se dogodili na kraju Drugoga svjetskog rata. Ako bismo bili cinični, mogli bismo reći: s obzirom na neznatne pomake u približavanju stajališta dviju sukobljenih skupina o onome što se stvarno događalo u proljeće 1945, jedino dobro u tome je što je ta tema postala pretežito sezonska te nas jednako ne opterećuje cijelu godinu. Iskustvo nas naime uči da su dosadašnje rasprave više trovale ambijent nego davale relevantne odgovore na postavljeno pitanje.

Hoće li takav osjećaj ostati i nakon ovoga proljeća? Realno sagledavajući dosadašnje rasprave i aktere držim da hoće, no, misleći pozitivno, ne treba isključiti mogućnost barem malog pomicanja. Volio bih kad bi se on dogodio upravo na skupu koji početkom svibnja o toj temi priprema Matica hrvatska, a na koji je pozvana hrvatska intelektualna elita.

Kako pomalo ležeran uvod u ovu preozbiljnu temu ne bi ostavio pokoju dvojbu, kao povjesničar tvrdim: nema dvojbe da su tijekom, pri kraju i nakon rata komunističke vlasti počinile teške pojedinačne i grupne zločine nad vojnicima i civilnim osobama. Na temelju izvorne građe i sjećanja ljudi, to je činjenica o kojoj pametni ljudi ne bi trebali ni raspravljati. Pametni ljudi? Ta zar se za sve one obrazovane i ugledne osobe koje osporavaju, minoriziraju ili relativiziraju zločine može reći da su glupi? Da, ako se složimo s njemačkim protestantskim teologom Dietrichom Bonhoefferom – inače žrtvom Hitlerova režima – kad kaže da glupost nije proizvod ljudskog intelekta nego srca, duha.

Komunistički zločini ne samo da su se dogodili nego su bili planirani pa i najavljivani. Oni su bili proizvod ispranih mozgova i dekristijaniziranih duša kakve proizvode sve ideologije, osobito komunistička. Evo samo nekoliko literarnih primjera o najavi onoga što će se dogoditi – od Krleže, preko Koste Abraševića do Rade Končara. Što je prvi mislio kad je pisao da će „Jednoga dana krvavo jutro svanuti, / jednoga će dana crljeni vihor planuti“, što drugi ustvrdivši „I osveta naša – crvena će biti“, a što posljednji kad je prije strijeljanja poručio: „Milosti ne tražim, niti bih vam je dao“?

I na kraju pitam se bi li se postigao bolji rezultat da se od početka ovih rasprava metodološki drukčije postupilo. Da se usporedno s osuđivanjem (verbalnim, ali ne i sudskim) snažno ukazivalo i na mnoge druge nepodopštine komunističkoga sustava vladanja nad ljudima. Naime, ustrajavajući samo na ubojstvu kao zločinu, mogao se steći dojam da su svi drugi postupci kojima su komunisti uspostavljali i održavali vlast tek benigne uzgredne pojave jedne revolucije. A nije tako.

Fizičko i psihičko nasilje, osuđivanje ljudi na dugogodišnje kazne bez pravedna suđenja, arbitrarnost u prosudbama tko je pogodan, a tko nepogodan, stavljanje u nepovoljni položaj djece čiji su roditelji bili na suprotnim stranama u ratu, proglašavanje cijelih naselja ili regija ustaškim sa svim posljedicama, isključivost, netolerancija, ispiranje mozgova, zaglupljivanje, omalovažavanje sela i tradicijske kulture… Sve su to zločini ili teška kršenja temeljnih ljudskih prava. Ovdje posebno treba istaknuti stavljanje ljudi u položaj da se moraju dvolično ponašati – na jedan način u privatnom krugu, a na drugi u javnosti (etika nevolje), što je u mnogih ostavljalo trajne negativne posljedice.

Da se najprije dobro utvrdila ta lekcija, možda bi i ona druga, teža, išla lakše. Nakon niza malih zalogaja ljudi bi bili spremniji progutati i veći.