Izvrsna monografija

Izgradnja vlastite katedrale za većinu je srednjovjekovnih gradskih komuna podrazumijevala prioritetnu, ali istodobno i nadasve zahtjevnu zadaću. Radilo se o nadasve složenim i zahtjevnim arhitektonsko-umjetničkim pothvatima, koji bi najčešće integralno – dakle gospodarski, sociološki, kulturološki i politički – utjecali na cjelokupnu gradsku populaciju. U tom smislu Šibenik zasigurno pripada među paradigmatske primjere. Žitelji toga nevelikog grada, naime, više su od stotinu godina intenzivno bdjeli i strepjeli nad svojom postupno rastućom katedralom, nimalo pritom ne žaleći truda i uglavnom nedostatnih sredstava. Financijski problemi bili su stalni i znatni te se proces izgradnje neprestano morao usporavati, a u pojedinim razdobljima čak i posve obustavljati. Odustajanje nijednoga trenutka nije dolazilo u obzir, pa će se nad gradom na kraju ipak uzdići dugoiščekivano i posve dovršeno bijelo zdanje katedrale sv. Jakova.

Nedvojbeno, riječ je o jednoj od najljepših, ali i – što na prvi pogled možda ne upada toliko u oči – najneobičnijih crkava na istočnojadranskoj obali. O Sv. Jakovu i njegovim protomajstorima već su napisane, dakako, bezbrojne znanstvene studije odnosno rasprave, a prije nekoliko mjeseci pridružila im se još jedna, od svih dosadašnjih nedvojbeno najsveobuhvatnija i metodološki najiscrpnija. Predrag Marković godinama je sustavno i kritički proučavao šibensku prvostolnicu te pripadne joj izvorne dokumente, da bi napokon izradio doktorsku disertaciju koja će poslužiti kao osnova za monografiju Katedrala sv. Jakova u Šibeniku, prvih 105 godina. To doista raskošno izdanje opremljeno je visokokvalitetnim fotografijama eksterijera i interijera odnosno totala i detalja, zatim tlocrtima, uzdužnim i poprečnim presjecima, crtežima, ali i računalnim simulacijama što nastoje plastično rekonstruirati različite faze u izgradnji. A upravo to posljednje izravno će se baviti vjerojatno najzanimljivijim znanstvenim pitanjem vezanim uz šibensku katedralu: što je sve projektirano i izgrađeno prije dolaska Jurja Dalmatinca, a što nakon njega, kada vodstvo preuzima Nikola Firentinac?

Izmjenjivanje protomajstora odredit će i cjelokupnu koncepciju autorova teksta. Nakon iscrpnog i analitički tretirana pregleda dosadašnje povijesti istraživanja katedrale, sljedeće će tri velike cjeline Marković, naime, razdijeliti i nasloviti upravo po glavnim akterima izgradnje. Tako prva od njih nosi naslov „Pulšićeva katedrala“ – riječ je o biskupu Bogdanu Pulšiću, glavnom inicijatoru izgradnje koju su u početku vodili mletački majstori – potom slijedi cjelina „Jurjeva katedrala“ i na kraju, dakako, „Nikolina katedrala“. Markovićeva istraživanja sustavna su i temeljita, uvijek se oslanjajući na komparativnu analizu situacije in situ s pisanim izvorima te ranijim istraživačkim dosezima. Na udio pojedinih majstora u izgradnji katedrale sv. Jakova Marković gleda trezveno, nikada se ne upuštajući u spektakularne zaključke; ukoliko nešto pretpostavlja bez jasnih dokaza – a takve slučajeve nije moguće izbjeći – on to uvijek jasno i kaže. Knjigu zaključuje izrazito opsežna i budućim istraživačima zasigurno korisna kronologija/dokumentacija svih događaja što se referiraju kako na katedralu, tako i na osobe najzaslužnije za njezino postojanje.

Možemo li uopće govoriti o nekim nedostacima? Teško. Pa ipak, ovako raskošno opremljena i ozbiljno pisana knjiga morala bi podrazumijevati i postojanje indeksa, koji je iz posve nerazumljivih razloga izostao. Pažljivim čitanjem moguće je naići i na sitna terminološka proturječja. Tako Marković prilikom analize znamenitoga Jurjeva friza glava, najprije, između ostaloga, piše da „...svakako treba istaknuti kako je riječ o jedinstvenoj galeriji individualiziranih lica izrazitih realističkih crta...“, da bi nešto kasnije ustvrdio: „Jedina glava kod koje možemo naći posve osobne crte lica nalazi se na uglu raščlanjenog pilastra sjevernog pročelja...“. A tu je, dakako, i cijena od zastrašujućih 599 kuna, koja ovu lijepu i korisnu knjigu mnogima – a ponajprije studentima – čini posve nedostupnom. Navedene zamjerke ipak su tek malobrojne kapi u moru izvrsnosti, što nam Markovićeva studija nudi. Ukratko, pred nama je još jedan izniman prilog izučavanju hrvatske kasnosrednjovjekovne i ranorenesansne umjetnosti, koji valja toplo pozdraviti.