Ispravak pogrešna navoda

Kako je kod nekih čitatelja Vijenca došlo do – opravdana – pogrešna uvjerenja kako sam „napao Maleša“ pa čak „doveo u pitanje njegovu muškost“, što, ni jedno – ne odgovara istini (vidi Vijenac, 445, 23. ožujka, str. 7), molim vas da objavite ovaj tekst.

Ja kolegu Maleša i osobno i inače poštujem i cijenim, ali se ne slažem s njegovom poetikom, jer je moja posve drukčija: za mene je umjetničko ostvarenje, odnosno cjelovito umjetničko djelo – bit i smisao svakoga stvaranja, pa i pjesničkog, dok Maleš tu bit i taj smisao – ako dobro shvaćam – traži i nalazi u jezično-načinskom postupku… (lingvo-stilskom) ili, uže i kako on kaže, u „nemetafizičkoj stihovnoj realizaciji“, odnosno u „semiotičkom modelu realizacije stihova“.

Vijencu sam poslao osvrt na Maleševu antologiju naslovljen Modernost kao mondenost i bujna sastavljačeva mašta, u kojemu pokušavam – ne napasti, nego razumjeti tu knjigu, što mi – priznajem – baš i nije uspjelo, makar ne posve. Uz taj osvrt, na Maleševu i moju nevolju, poslao sam, zapravo – neoprezno, i jednu satiru u stihovima, dosta ranije zabilježenu na margini jednoga časopisa, kao moj spontani doživljaj njegovih pohvala stihovima nekoga mladca koji za mene slučaj jest, ali ne i ostvaritelj pjesme, kako je ja shvaćam. Prvotno je naslov bio Je li Maleš ikada živio, a onda sam živio promijenio u satiričnije ševio i poslao u jedan časopis (ozbiljan, kada nema humorističko-satiričkog!), na što mi je urednik odgovorio da je „pjesma loša i da je neće objaviti“. Logično, to i nije pjesma, makar ne u mome shvaćanju, nego je – satira u stihovima! To od mladosti njegujem (vidi Ja odozdo). Da je objavljena uz moj osvrt, imala bi posve drukčiju ulogu, a ovako je – zapravo pogrešno navedena uz tekst Fikreta Cacana, koji Maleša napada i obezvređuje pamfletistički, a kako je objavljeno jedno uz drugo – ispada da nas dva zajednički i dogovoreno umlaćujemo Maleša; od toga se ograđujem!

Ostajem, naravno, pri svojoj satiričici, čak sam razmišljao da pozovem Brankića (Maleša) na piće i pokažem mu to, nadajući se da se neće ljutiti, ali… „čovjek snuje, a Bog odlučuje“, no u svakom slučaju – molim da se ovo objavi, budući da navođenje moje satire uz pamflet kolege Cacana – navodi čitatelje Vijenca na pogrešne zaključke.