Apeninske spletke i obmane

„Invazori (sic!), naročito, njihovi sinovi i unuci, asimiliraju našu kulturu i sve lakše od Bosanaca, Makedonaca i Hrvata postaju Istrijani i Dalmatini. Oni zaboravljaju svoje porijeklo, približavaju se našem jeziku, našim navikama. Venecija i Rim bliži su novim Skjavonima od Beograda, Sarajeva i Mostara. Naš svijet bogatiji je od njihova tradicijom, umjetnicima, pjesnicima, genijalnim ljudima i djelima... Ne, igra za Italiju nije izgubljena.“

dr. Luigi Papa,

izlaganje na godišnjem skupu esula 1986. na temu Julijsko-dalmatinske izbjeglice i sutrašnjica jadranskih zemalja

Od početka osamdesetih prošlog stoljeća bila se pojačala djelatnost stanovitih apeninskih političkih, vojnih, novčarskih i kulturnih krugova predvođenih militantnim esulima iz Istre, Rijeke i Zadra. Cilj im je bio dokazati Velikom svijetu da je Italija još prisutna na istočnoj jadranskoj obali. Znajući da otvoreni iredentizam više nije ni poželjan ni popularan (osim fašističkoj stranci!) lukavo su razradili novu strategiju prikrivena djelovanja. Osobito su se upinjali rehabilitirati autonomaštvo druge polovice devetnaestog i stasanje iredentizma početkom 20. stoljeća. Zato su poticali / potiču kult: Bajamontija, Cippica, Ghilianovicha, Rismonda, Salvija, Solitra, Taconija, Ziliottija… Drsko svojataju starije dalmatinske umjetnike, slikare, izumitelje, liječnike, filologe, mislioce, pisce. Uporno tvrde da u Dalmaciji nije bilo ni hrvatske književnosti, ni hrvatske umjetnosti. Po njima su primorski gradovi Dalmacije (Šibenik, Trogir, Split, Dubrovnik) tek međaši dvaju svjetova: mediteranskog i balkanskog. Oni navodno čine nekakvu sivu zonu, u kojoj se tobože stapaju Istok i Zapad. Neupućenima podmeću da Istrani i Dalmatinci nisu Hrvati, već pripadnici po njima izmišljena istrijanskog i dalmatinskog naroda. Da bi potvrdili svoja tobožnja povijesna prava, trude se revalorizirati i zaštiti sve tragove / ostatke rimskog i mletačkog nasljeđa na istočnoj obali Jadrana. Propagiraju tobožnje italske zasluge i odreda pristrano tumače / krivotvore hrvatsku povijest.

Talijanska razglednica iz razdoblja nakon Prvoga svjetskoga rata

Glavne smjernice tog kriptoiredentističkog, uvjetno rečeno Apeninskog memoranduma iznio je stanoviti Mario Gradi (dužnosnik fašističke stranke!) u opširnom članku Iredentizam jučer, danas, sutra (L’irredetismo ieri, oggi, domani) objavljenu 1984. u rimskom političkom časopisu Intervento. Polazište su mu bile dvije varijante: ili će Jugoslavija bez poteškoća prebroditi krizu posttitovskog razdoblja ili će je raščiniti unutrašnje centrifugalne sile, odnosno vanjski agresor. U prvom slučaju Italija mora Jugoslaviji pružiti „inteligentno čvrstu podršku“, provoditi politiku „dobrosusjedskih odnosa“ obogaćujući je „iskrenom brigom nad svime što je od talijanštine preostalo u Istri i Dalmaciji“. Nadalje „valja ustrajavati na pravu povratka izbjeglica i njihovih potomaka s odgovarajućim garancijama“. Ujedno što je moguće više „obnavljati talijansko prisustvo“ u nekadašnjim posjedima na istočnoj obali Jadrana.

Naprotiv, u slučaju raspada Jugoslavije, Italija bi trebala odmah raskinuti Osimske sporazume, te „dugoročnim diplomatskim djelovanjem“ utvrditi interesne sfere s Hrvatima i Slovencima kojima će to biti potrebno kako bi mogli sačuvati svoju slobodu i neovisnost. U očekivanju tog sudbonosnog raspleta valja što više podupirati okupljanje izbjeglica, jačati njihova udruženja, povećati broj publikacija, na način da „naši mladi ne odrastaju samo kao Rimljani, Torinci ili Napolitanci, već da gaje nostalgiju i pečat mjesta svoga porijekla“. Nadalje naglašava da „naročito valja poticati djelovanja na kulturnom i povijesnom polju, da bi se spasila svjedočanstva slavne prošlosti, a odbacile ili ispravile laži protivničke propagande“. Ujedno preporuča uputiti predstavku Komitetu za ljudska prava pri Ujedinjenim narodima. Čak ako ta akcija i ne bi urodila neposrednim plodom, ona će imati „snažan međunarodni odjek“. Stoga valja ustrojiti Pravni odbor i Politički direktorij. Ipak, najvažnije je da esuli ne ostanu u zatvorenom krugu. Oni moraju sklapati brojna savezništva sa srodnim idejnim snagama. Moraju se služiti svim raspoloživim sredstvima kako bi pobudili što veću pozornost svjetske javnosti.

Saveznici, ali – neprijatelji

Na temelju tih smjernica ubrzo je bio utemeljen Koordinacijski odbor (Comitato di coordinazione) koji je trebao objediniti djelatnosti svih izbjegličkih udruženja. U ožujku iste godine (1984) rimski Circolo di cultura e di educazione politica organizira predavanje prof. Germana Paoli-Palchicha pod naslovom Jedinstvo dviju jadranskih obala u misli i djelu Artura Colauttia, novinara i pjesnika. Tom prigodom Gino Brindelli, admiral eskadre (sic!) predstavljajući predavača zahvalio je Dalmatinskom nacionalnom udruženju na „stalnom djelovanju u obrani i propagiranju talijanskih povijesnih prava nad jadranskim zemljama...“!

U listopadu 1985, prvi put u povijesti, esule službeno primaju predsjednik države i Papa. Kažu da ih je Ivan Pavao II. „gorko razočarao“ pozdravivši ih u ime svetih Ćirila i Metodija. S predsjednikom Cossigom, naprotiv, zadržali su se u „dužem srdačnom razgovoru“. Oba posjeta, valjda iz diplomatskih razloga, prešutjela su gotovo sva talijanska sredstva javnog priopćavanja! Iste godine pokreću i prvu međunarodnu diplomatsku diverziju. Ugledni industrijalac i političar ing. Sergio Pininfarina (predsjednik moćne Confindustrie), u svojstvu poslanika u Europskom parlamentu, uputio je u ime liberalno-demokratske skupine poslanika Komisiji EEZ interpelaciju o tobožnjoj diskriminaciji talijanske manjine u Dalmaciji koja se – „iako obilno zastupljena u nekim općinama“ – ne može služiti materinskim jezikom u školama i u javnim ustanovama. Ujedno je predložio da se za građane talijanske narodnosti na području Dalmacije zatraži od jugoslavenskih vlasti „posebni općinski status“ te da im se otvore škole na materinskom jeziku.

Istra, Rijeka, Dalmacija... vratit ćemo se?

Koliko je ta drska interpelacija bila besmislena, najbolje svjedoči službeni podatak samih rimskih konzularnih vlasti, iz kojeg saznajemo da je u tom trenutku na prostoru od Hrvatskog primorja do albanske granice – uključujući i teritorij BiH – živjelo samo oko 300 (slovima: tristo!) Talijana i to većinom dvojnoga državljanstva.

Također 1985. Povijesni ured Vrhovnoga stožera talijanske kopnene vojske objavljuje prvi svezak velikoga knjižnog projekta Oddonea Talpoa Dalmacija kronika za povijest – 1941 (Dalmazia una cronaca per la storia – 1941). Poslije će uslijediti još dva debela sveska posvećena 1942. i 1943/1944. godini. Ta knjižurina (1175 str.) na prvoj stranici ima za motto ulomak iz pisma četničkog vojvode Dobroslava Jevđevića u kojem on veliča velikodušnost i zasluge talijanske vojske, jer da je spasila dalmatinske Srbe od Hrvata! Kronika je popraćena brojnim dokumentima, a svrha joj je dokazati da su Talijanima u Dalmaciji 1941. Hrvati bili saveznici – ali neprijatelji, a Srbi neprijatelji – ali prijatelji! Jedan od uvodničara izdanja izazovno i drsko napominje „da bi ta knjiga mogla biti od velike koristi budućim visokim časnicima talijanske vojske...“ (!?)

Veći Talijani od Talijana

U ožujku sljedeće godine (1986) esuli su svoj tradicionalni godišnji skup (tornata) posvetili temi Julijsko-dalmatinske izbjeglice i sutrašnjica jadranskih zemalja. Osobito su bila zapažena izlaganja prof. Tullija Chiaronija i dr. Luigija Papa. Prvi se žestoko okomio na „slavensku okupaciju i najezdu ljudi toliko različitih od nas“. Optužio je talijanske državne vlasti zbog sudjelovanja u Osimskim sporazumima. On drži da su sunarodnjaci na istočnoj obali Jadrana „veći Talijani od Talijana“! No tješi ga što su tamošnji autohtoni u sukobu s došljacima, što postoji vrenje koje bi moglo uroditi regionalnom autonomijom. Na kraju zaključuje: „Iako tamo skoro više nema Talijana, Italija je prisutna svojom poviješću, svojim kamenjem. Prije ili poslije, nešto će se dogoditi: naša civilizacija možda nije izgubljena...“

Dr. Papo pokušao je pojasniti tadašnje stanje na istočnoj obali Jadrana ovim riječima: „Invazori (sic!), naročito, njihovi sinovi i unuci, asimiliraju našu kulturu i sve lakše od Bosanaca, Makedonaca i Hrvata postaju Istrijani i Dalmatini. Oni zaboravljaju svoje porijeklo, približavaju se našem jeziku, našim navikama. Venecija i Rim bliži su novim Skjavonima (sic!) od Beograda, Sarajeva i Mostara. Naš svijet bogatiji je od njihova tradicijom, umjetnicima, pjesnicima, genijalnim ljudima i djelima... Ne, igra za Italiju nije izgubljena.“

U svim tim pothvatima esulima je pomagala i tzv. Transnacionalna stranka s kontroverznim Panelom na čelu, koji je tada prikupljao potpise protiv Osimskih sporazuma i zahtijevao da tadašnja Jugoslavija „otvori Istru i Dalmaciju za vraćanje stotina tisuća poslijeratnih bjegunaca“ te da ta područja postanu nekakav kondominij. Ne zaboravimo da je Panelu podupirala i nekolicina zagrebačkih javnih djelatnika, među ostalima B. Horvat i P. Matvejević.

Kriptoiredentistički prodor na teritorij bivše Jugoslavije bio je prilično uspješan. U dosluhu s esulima djelovala je i SANU, a beogradski Odbor za odbranu slobode misli i izražavanja, predvođen Predragom Palavestrom i Dobricom Ćosićem, objavio je u siječnju 1988. Predlog za uspostavljanje stvarne ravnopravnosti naroda Jugoslavije u kojem se, među ostalim, pokreće i pitanje „autonomija Istre i Dalmacije“ radi njihova „posebnog istorijskog i kulturnog razvoja“. Poduža je lista srpskih književnika i znanstvenika koji su potpisali Predlog: Matija Bečković, Dobrica Ćosić, Kosta Čavoški, Vojislav Koštunica, Borisav Mihajlović Mihiz, Tanasije Mladenović, Gojko Nikoliš, Predrag Palavestra, Radovan Samardžić, Ljubomir Tadić...

Beogradski tisak (NIN, Politika, Večernje novosti) odjednom počinje objavljivati neuobičajeno opširne feljtone u pohvalu prošlostoljetnih dalmatinskih autonomaša-talijanaša, osobito onih splitskih, te o njihovim plodnim vezama s tamošnjim pravoslavcima. Uslijedio je i veliki simpozij o dubrovačkoj prošlosti priređen u Bariju 1988, na koji nije bio pozvan nijedan znanstvenik iz Hrvatske, ali su zato obilno sudjelovali akademici SANU i neki profesori povijesti iz Sarajeva. Da ironija bude veća, skup je u ime SFRJ pozdravio tadanji ambasador u Italiji Splićanin Ante Skataretiko! Možda se baš tamo pokrenula ideja o fantomskoj „Novoj Dubrovačkoj Republici“ – zapravo mafijaškom jadranskom Hongkongu – koju je ujesen 1991. pokušao inaugurirati zlokobni Aleksandar Apolonijo, bivši dubrovački javni tužitelj, i družina.

(ulomak iz veće neobjavljene cjeline)