Zamke medijatizacije

Utjecaj medijski posredovanih seksualnih sadržaja na oblikovanje identiteta polazište je debitantske predstave Nataše Mihoci Nitko nije nevin, nastale u produkciji dance_lab collectivea i u suradnji s Učilištem Zagrebačkoga kazališta mladih. Može li dječja svijest ostati neokaljana usred svakodnevna bombardiranja prizorima hiperseksualiziranih tijela, eksplicitnim erotskim pa i pornografskim porukama, jednostranim predodžbama o ženi i ženskoj seksualnosti, s oprečne pozicije gledano i o muškarcima i muškoj seksualnosti, i zahtjevima koji se mladim ljudima postavljaju? Jedini odgovor koji se predstavom nameće jest da je takvo što nemoguće.

Zavodljivost sedamnaestogodišnjakinja, Nitko nije nevin Nataše Mihoci

Poplava reality-showova proizvodi nezdravu sliku društva u kojem je važno uspjeti pod bilo koju cijenu i to praćeno okom kamere. Ono što se simulira pred kamerama jedina je stvarnost, izvan snimateljskoga seta ne postoji više ništa. Kad se kamere upale, sve je uzbudljivije, čak je i snimanje pornografskoga filma tada oslobađajuće, iako se time seksualni identiteti urušavaju gotovo redovito isprovocirani logikom muških fantazija o ženskom tijelu kao podčinjenom objektu. Naizmjeničnim supostavljanjem plesačica (Nataša Mihoci i Martina Tomić) i djevojčica (Josipa Cirkveni, Hana Fadiga i Lucija Habuš) u scenama zasićenim zavodljivim, potencijalno erotiziranim kretnjama nasuprot scenama s čistim i apstraktnim pokretom rasterećenim naznaka svake putenosti, predstava kritizira licemjernost društva, koje sveprisutnost pornografskih sadržaja deklarativno osuđuje, pritom zatvarajući oči i gurajući ih od sebe kao da se to događa izvan njihova dohvata. Dakako, jednostavnije je sjesti pred televizor negoli posvetiti se razgovoru s djecom. Jednostavnije je pristati na nevinost školskih uniformi negoli u njima vidjeti fetiš. No sve počinje daleko ranije, medijska je kultura u sprezi s obrascima ponašanja utkanim već u bajke. Premda je riječ o autorskom prvencu, Nataša Mihoci uz dramaturšku pomoć Boruta Šeparovića zrelo promišlja medijatizaciju društva i njezine posljedice, duboko zahvaćajući u mehanizme samoodržanja takva sustava.

S druge strane, sveprisutnost hiperseksualiziranih tijela određuje seksualnost kao unaprijed zadanu, kao sliku koja se bespogovorno preuzima i dalje ne propituje. Seks više ni po čemu nije zanimljiv: običan i lako dostupan, sve više postaje higijenska navika poput pranja zubi.

Posve suprotno od Nataše Mihoci, predstava Metar 70 i nešto autorica Andreje Široki i Ive Korenčić u izvedbi Ivane Pavlović progovara o problemima odrastanja u svijetu u kojem je nemoguće šokirati. Predstava je ostvarena u suradnji sa Zagrebačkim plesnim ansamblom i Galerijom SC. Teza je autorica da je osobnost programirana, subjektivnost je u službi društvene korisnosti, da bi se moglo djelovati, nužno je pravocrtno protrčati svim etapama razvoja, bez posustajanja, lutanja stranputicama ili bavljenja mislima o razlogu vlastita postojanja. Koreografija promišlja izolirano tijelo, tijelo oteto vanjskim utjecajima i prepušteno geometrijski čistim linijama prostora kojim se kreće. Osnovni pokret hoda varira se promjenom ritmičkih obrazaca i postupno raste u složenije figure. Geometričnost je naglašena i crnim kostimom (Emina Kušan) kao kontrastom puti izvođačice i bijelo obojenom prostoru Galerije. Ivana Pavlović scenski je vrlo zanimljiva pojava. Fragilnost njezina pokreta, preciznost i mirnoća te usredotočenost na građu pri izvođenju u geometričnost repetitivnih sekvenca unose dašak dječje zaigranosti. Izraz naivnosti i djetinja zanesenost ujedno su i mjesta iskliznuća osobnosti iz programiranoga okvira. Metar 70 i nešto, u koautorstvu s Ivom Korenčić, treća je i dosad najdomišljenija predstava Andreje Široki.