Za znanstveni skup o Brlićima

Što je učinila obitelj Brlić za hrvatsku kulturu – do danas nije još ni općenito rečeno, a kamoli sustavno obrađeno. Pojedini članovi te obitelji dali su velik prilog našoj umjetnosti i znanosti. Književna veličina Ivane Brlić-Mažuranić poznata je, mogli bismo reći, svakomu. Nažalost, sa slavnom autoricom Priča iz davnine i, eventualno, Ignjatom Alojzijem Brlićem, piscem kronike Uspomene na stari Brod (1838) i sastavljačem (prve sustavne) hrvatske gramatike na njemačkom jeziku (Gramatik der illyrischen Sprache, 1833), kao da se iscrpljuje naše prosječno znanje o obitelji Brlić.

Književni trolist Brlić: Ignjat Alojzije, Marija Agata (Jagoda), Andrija Torkvat

Brlići su u Slavoniju došli iz Hercegovine. Prema obiteljskim i javnim dokumentima, koji se nalaze u Brlićevu arhivu, prvi doseljenik bio je Mato Brlić (1715–1784). Premda zanatlija, Mato Brlić bio je sakupljač vrijednih knjiga, pa se upravo njemu mogu pripisati začeci čuvene Knjižnice obitelji Brlić. U nizu ličnosti iz obitelji koje su poznate u našoj književnoj, kulturnoj i političkoj povijesti prvi se ističe Andrija Antun Brlić (1757–1804). Iako po zanimanju trgovac, bio je veliki ljubitelj pisane riječi, pa i pjesmotvorac. Sačuvan je rukopis njegovih deseteračkih stihova (iz 1778) o sukobu slavonskih graničara s „pašom Bosne ravne“. U trgovini toga prvog zaslužnog Brođanina iz obitelji Brlić prodavale su se i knjige, pa u vremenski okvir njegova djelovanja možemo, dakle, smjestiti i početke knjižarstva u Slavonskom Brodu.

Razvoj obitelji Brlić nosi sva obilježja razdoblja u kojemu se odvijao proces stvaranja građanskoga staleža u Hrvatskoj. Rezultat toga procesa su šest generacija u dvjesto godina. Cjelokupan taj razvoj ogleda se u zbirci muzejske, arhivske, knjižne, slikarske pa i arheološke građe koja je, tijekom tih dvaju stoljeća, sabrana, i sačuvana u kući gdje se danas nalazi Arhiv obitelji Brlić. Sin Andrije Antuna, Ignjat Alojzije Brlić (1795–1855) još je trgovac, ali unatoč tome književni i javni djelatnik. Andrija Torkvat (1826–1868) i dr. Ignjat Brlić (1834–1892), unuci dr. Vatroslav (1862–1923) i dr. Dobroslav (1864–1921), praunuci dr. Ivan (1894–1977), dr. Andrija (1893–1931) i profesor Zvonko Brlić (1903–1945) te prapraunuk Ignjata Alojzija veterinar Dobroslav Brlić (1897–1917) – sve su to visokoobrazovani ljudi, od kojih je većina igrala znatnije političke i kulturne uloge.

Život i djelo Ignjata Alojzija Brlića mogli bi biti zahvalna istraživačka tema. Ignjat Alojzije Brlić zanimljiv je primjer čovjeka jednog burnog vremena (prva polovica 19. stoljeća) koji se isticao na različitim područjima (bio trgovac, vijećnik gradskoga magistrata, jezikoslovac, kroničar, povjesničar, sakupljač narodnog blaga). Istaknuo se i kao prevoditelj, a osobito je zaslužan kao izdavač Ilirskog kalendara, koji je uređivao od 1836. do smrti. Od posebnog su značenja Brlićeva Pisma sinu Andriji Torkvatu, pisana u posljednja dva desetljeća njegova života (objavljena u dvije knjige u biblioteci Hrvatska misao i riječ kroz stoljeća, Zagreb 1942). Vrijednost je tih pisama tolika da je danas uspoređuju s prepiskom Strossmayer-Rački. Ona su koristan izvor za upoznavanje 19. stoljeća naše povijesti, a čitaju se više kao zanimljivo beletrističko štivo nego kao povijesni priručnik. Nisu bila namijenjena javnosti, a jezik je narodni, pa je umnogome to najbolje pisana proza preporodnoga doba.

Postoje i Brlićeva djela u rukopisu, od kojih sam neka, zahvaljujući prijateljevanju sa Zdenkom Benčević i Nedom Brlić (Mohaček), kćerima Ivane Brlić-Mažuranić, imao priliku i čitati (npr. Putopisne crtice o Derventi i bosanskoj Posavini). Možda Brlićevi pogledi danas i ne bi mogli izdržati neku tvrđu analizu, ali činjenica je da njegov jezikoslovni rad, ako i jest djelo čovjeka koji je „više načitan, kulturan, negoli stručnjak“ (J. Ravlić), predstavlja nastojanja koja su pridonijela uobličavanju hrvatskoga književno-jezičnog standarda. A temeljno načelo bilo mu je da se treba držati narodnoga jezika, jer „jezik je pučka svetinja, u koju ne smijemo maloumno dirati”.

Glede ostavštine Ignjata Alojzija Brlića, ovdje bih upozorio na njegovu glazbenu zbirku koja sadrži najstarije notne zapise vokalne i instrumentalne folklorne glazbe u Slavoniji. Riječ se o napjevima i popijevkama iz prve polovice 19. stoljeća, dakle iz vremena prije sakupljačkog rada Franje Kuhača. Veze Ignjata Alojzija Brlića s Ljudevitom Gajem i drugim ilirskim prvacima, posebice njegova suradnja s Vukom Karadžićem, i mnogi još nedostatno proučeni detalji iz njegova života i rada izazovne su istraživačke teme.

Šteta što dosad nije priređen nijedan stručno-znanstveni skup o Ignjatu Alojziju Brliću, jer bi to bila prava prigoda da se našoj kulturnoj javnosti predstavi taj „veleznatni, visokoučeni i privridni slovarac”, kako ga je nazvao Ante Kuzmanić, urednik Zore dalmatinske. U tom zadarskom časopisu objavljivao je, osim Ignjata Alojzija Brlića, i njegov sin Andrija Torkvat, pa Ivica Matičević s pravom ističe suradnju dvojice pisaca iz „tadašnje brodske književne dinastije” u prvom hrvatskom preporodnom glasilu u Dalmaciji, ocjenjujući ih „prvacima slavonske kulture, naobrazbe i pisane riječi”.

Među slavonskim je iliricima i pjesnikinja Marija Agata Brlić (1824–1897), kći Ignjata Alojzija, u književnosti poznata kao Jagoda Brlićeva. Bila je također suradnica Zore dalmatinske, lirske i domoljubne pjesme izlazile su joj u Kolu i Danici ilirskoj, a 1873. Šenoa ju je uvrstio u svoj Vienac izabranih pjesama.

Samo te činjenice, a ima ih napretek, dovoljni su razlozi za održavanje jednog znanstvenog skupa (ili okruglog stola) o Brlićima, o ulozi te obitelji u društvenom i javnom životu Hrvatske i o njihovu prinosu hrvatskoj kulturi, znanosti i umjetnosti. Skup, za koji se zalažem, zasigurno bi, između ostalog, odgovorio na pitanje treba li (i) tu brodsku književnu dinastiju štititi od kleveta. Od potvora glede onoga zlosretnog jugoslavenstva koje je ilirsku, Brlićevu, kao i Strossmayerovu, ideju (iluziju, utopiju, opsjenu, kako hoćete) podredilo službi samo jedne nacije.