U žanru ljepote

U baletnom repertoaru Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci praizveden je Diskretni šarm buržoazije skladatelja Marjana Nećaka te koreografa i redatelja Staše Zurovca prema motivima istoimenoga filma Luisa Buńuela. Djelo nije žanrovski određeno pa se može raspravljati je li to balet ili koreodrama, opera ili mjuzikl, totalni teatar, teatar apsurda ili performans. No bez mnogo razmišljanja može ga se svesti pod žanr prelijepe kazališne predstave, iako ljepota nije pojam koji bi se trebao vezivati uz Buńuelovo Oscarom ovjenčano ostvarenje iz 1972.

Buńuelovo višeslojno prepletanje stvarnosti i snova idealno se uklopilo u umjetničko promišljanje Staše Zurovca

Buńuelovo višeslojno prepletanje stvarnosti i snova, snova i snova u snovima te verbalnog i vizualnog u propitivanju potisnutih tajnih želja, fantazija i košmara pripadnika tzv. visokog društva idealno se uklopilo u umjetničko promišljanje Staše Zurovca. Njegove se koreografije najvećim dijelom kreću prostorima snovitosti, između sna i jave, između unutarnjega i vanjskog. Ostvario je kongenijalnu suradnju s Marjanom Nećakom, čija mu je cjelovečernja partitura pružila obilje nadahnuća. Zanimljivo je da je mladi makedonski skladatelj, rođen 1976. u Bitoli, samouk, a napisao je glazbu za šezdesetak kazališnih predstava i filmova. Ovdje je ovladao sastavom cjelovitoga simfonijskog orkestra s istaknutom dionicom udaraljki i šestero vokalnih solista. U toj ritmičnoj glazbi osjeća se nešto od glazbenog idioma Kurta Weilla, ali i od Toma Waitsa, s kojim je Zurovac počeo koreografsku karijeru. Marjan Nećak, na zasadama minimalizma, izvrsno slijedi zakonitosti glazbe za kazalište (balet?) u smjenjivanju raznolikih ugođaja i doziranju dramatičnosti.

Imajući s jedne strane Buńuelov film, a s druge Nećakovu glazbu kao predloške, Staša Zurovac trebao ih je pretočiti u nadrealistički scenski izraz i u tome je bio izvrstan. Ljude čiji životi blistave vanjštine nalikuju neprestanom hodanju cestom koja nikamo ne vodi, sa svim apsurdima koje takav život podrazumijeva, izvrgnuo je kritici i podsmijehu. Stvorio je maštovito razigran fantazmagorični svijet, bogat refleksijama i asocijacijama. U njemu citira filmske prizore, ali ne prenosi doslovno Buńuelove likove, u skladu sa svojim viđenjem i određenjem ansambla Riječkoga baleta kao kolektivnog protagonista. Tek se u epizodi Starca na samrti pri kraju predstave, u tumačenju Davora Jureška, donekle vizualizira Buńuelov Rafael Acosta. Groteskno razlomljenim koreografskim pokretima baletnog ansambla nadahnuto se pridružilo nekoliko glumaca na čelu sa Žarkom Radićem, Oliverom Baljak, Jelenom Lopatić i Tanjom Smoje.

Predstavu je ostvarila stalna ekipa Zurovčevih suradnika usuglašenih zamisli: scenograf Žorž Draušnik, kostimografkinja Katarina Radošević Galić, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić i autor videomaterijala Marin Lukanović. Glazbena izvedba bila je u sigurnim rukama mladoga dirigenta Igora Vlajnića.

Luis Buńuel poigravao se sa svojim filmskim likovima, izlažući ih stalno novim iskušenjima i trikovima jer filmski medij dobro podnosi detalje. Staša Zurovac dobro je zaokružio sliku društvene prijetvornosti kao scensku cjelinu u neposrednom dodiru živih izvođača sa živom publikom. Zato su publici priuštena dodatna iznenađenja poput otvorenog ulaza iz gledališta u orkestar sa stalnim očekivanjem da će se ondje nešto dogoditi, a ne dogodi se ništa. Podijeljene su i upute o ponašanju u kazalištu: da se ne smije piti, jesti, žvakati gume ni lijepiti ih pod sjedalo ni drugima u kosu, da nije preporučljivo kašljati, vrpoljiti se, drijemati i češkati se, uz četrdesetak drugih dragocjenih naputaka.

Diskretni šarm buržoazije nije prva, ali je vrlo snažna predstava Staše Zurovca, kojom je pokazao kako se mučne teme ne moraju nužno prikazivati na odbojan način.