U tonovima koji izbijaju jedan drugog

U izboru Grzegorza Łatuszyńskog poljskim čitateljima predstavljena je široka panorama domaćih pjesnika, od Julija Benešića i Janka Polića Kamova do Marka Pogačara i Mile Pavićević

Antologija hrvatskog pjesništva 20. stoljeća Grzegorza Łatuszyńskog, naslovljena U žezi sunca i svježini noći, zasad je najveća prezentacija suvremene hrvatske lirike na poljskom jeziku. O njezinoj veličini, bezdanu, najbolje svjedoči činjenica da sam se čitajući je na trenutke gubio u labirintu imena i naslova, stilova i poetika, ali i stavova i ideja, struja i pravaca. A sve zbog toga što nisam mnogo znao o pjesništvu tog naroda, te zemlje. Mislim uostalom da je čitatelja kao što sam ja, koji ne znaju mnogo o hrvatskoj književnosti, iako se dosta dobro snalaze u suvremenom engleskom, američkom, njemačkom ili francuskom pjesništvu, velik broj.

Grzegorz Łatuszyński, U žezi sunca i svježini noći. Antologija hrvatskog pjesništva XX. stoljeća, Agawa, Warszawa, 2010.

Dakle, ne krijem da sam se prvi put čitajući U žezi sunca i svježini noći jednostavno izgubio pritisnut s jedne strane količinom poezije, a s druge – njezinom kakvoćom ili, bolje rečeno, različitošću i raznovrsnošću. Baloga sam brkao s Balotom, Cesarića s Cesarcem, Jagića a Jahićem, Mađera s Majerom, Milićevića s Milišićem, Radakovića s Radašinovićem, Stojevića sa Stojićem, Vučetića s Vuletićem. Orijentaciju mi je otežavala i činjenica da sam u antologiji našao dvojicu Kordića: Ivana i Lucijana, dvojicu Polića: Janka i Nikolu, dvojicu Šimića: Antuna Branka i Stanislava. Da bih čitav izašao iz ovoga labirinta, počeo sam tražiti neki ključ, koji će mi omogućiti ne samo izlazak nego i obuhvaćanje beskraja predstavljena u knjizi. Počeo sam dakle od imena koja sam već znao. Cvijet antologije nedvojbeno su pjesme pjesnika cijenjenih u Poljskoj otprije: Julija Benešića, Ive Andrića, Miroslava Krleže, Mile Stojića, Milivoja Slavička i Vesne Parun, samo što su mi bili poznati pretežno po proznom, esejističkom ili feljtonskom, a ne pjesničkom stvaralaštvu. Priznajem, nisam čak ni pomišljao da bi Benešić, autor poznate knjige Osam godina u Warszawi, mogao napisati tako punokrvne pjesme i poeme poput Litanije i Osijeka.

Hrvatsko-poljski književni doticaji

U drugom redu moju pozornost privukli su pjesnici u čijim se pjesmama javljaju poljski motivi. Imam tu u vidu Cibuljskog Arsena Dedića posvećenu Lechu Wałęsi, pjesmu Polonia restituta i Pjesmu Hrobata Drage Štambuka posvećenu papi Ivanu Pavlu II, pa pjesme Warszawa i Krakow, Kazimierz (Kazimjež) Delimira Rešickog, osim toga Cracoviju Miroslava Slavka Mađera i na kraju Moju Poljsku Ivana Kordića i Zašto je Varšava moj grad Marine Trumić. Što je najvažnije, o tim pjesmama sve se može reći, samo ne to da su prigodne, situacijske, uporabne pjesme. To su pjesme koje bi poljski čitatelj trebao, čak i morao pročitati.

Kad sam već za vrijeme trećeg i četvrtog čitanja počeo razlikovati hrvatske pjesnike i njihove stilove, kad su mi se pojedini stvaraoci prestali miješati jedan s drugim, udubio sam se najprije u uvodni tekst antologije, u kojem je autor donio povijest suvremenoga hrvatskog pjesništva, a poslije u biografije predstavljenih pjesnika. S jedne strane iznenadila me periodizacija poezije, prije svega razdoblje nazvano drugom modernom, koje obuhvaća godine 1950–1990. (takve pojave u našoj književnosti nema), a s druge – da su sudbine hrvatskih pjesnika toliko slične sudbinama poljskih, i da su jednako tako dramatične i tragične. Ne samo to, ubrzo sam se uvjerio, a poslije i potvrdio, da su jednako kao što su poljski pjesnici slabi na Poljsku, hrvatski slabi na Hrvatsku. Novija povijest Hrvatske, čini mi se, stalno je zastupljena u ovom pjesništvu, čak ne samo povijest nego i politika. Dokazuju to potresne i okrutne pjesme Drage Ivaniševića, Šime Vučetića (posebno sjajni Zagreb), Ivana Gorana Kovačića. Snažan dojam u tom smislu ostavljaju Tri pjesme o mome Zagorcu Slavka Batušića, Vukovar Antuna Šoljana, Šibenska molitva Petra Gudelja i Napuštena zemlja Ivana Kordića. Baš Kordić pripada u moje omiljene pjesnike ove antologije, i to zahvaljujući ciklusu njegovih neponovljivih soneta: Sonet za stari most u Mostaru, Stari bunar od kamena i Sonet o gradu:

Zašto baš sada o Gradu da pišem

Gradu što gradi i osipa se

U kojem i nadu svaki dan zbrišem

Jer slika sve je što lomi se pa se

Ujutro stvara u novome svjetlu

Drhtavih svjetiljki što gorjele su

U mračnome ratu na njegovu tlu

I ljudi što su tu i što ih rasu

Gradu od sjaja, pa zebnje i straha

Za svijet sav što bje crna točka

Prizorom smrtnim vatre i praha

Kad u se zagleda se osamljen, evo,

I na putu svakom crna je mačka

Slomljeno, mračno, svijetlo Sarajevo

Netko može upitati, zašto bi neki Hrvat pisao pjesme o Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine? To je dobro pitanje. Tragom tog pitanja, te pjesme (ali i drugih, takvih kao Sarajevo i Ovo Sarajevo, ovaj crni san Anđelka Vuletića, Hercegovina Antuna Branka Šimića, Razumjeti Bosnu Marine Trumić) može se opisati, ili barem pokušati opisati, specifičnost Balkana i bivše Jugoslavije, o kojoj u pjesmi Narodna astronomija Tomica Bajsić piše koliko točno, toliko i bolno:

Jugoslavija je bila meteor,

sabijena smjesa, anti-vulkan.

Na toj su površini

trčeći u naručje jedni drugima

majka i djeca pala u rupu.

Kada se raspuknula

mnoštvo je krhotina Jugoslavije

ostalo zavijati svim silama

kao vukovi za mjesecom

u tonovima koji izbijaju

jedan drugog.

Osim spomenutih Kordićevih soneta, moju pozornost privukli su isto tako rafinirani soneti Ljube Wiesnera, autora sugestivne Noćne krajine i Pjesme, kao i Ante Stamaća, autora pravih lirskih bisera: Mozartova smrt, Molitva, Povratak sonetu, pa soneti Gustava Krkleca, a prije svega Bog na putu, kao i Viktora Vide Vrt u Perastu. Ali ne samo to, klasicističke pjesme Tina Ujevića, kao Svakidašnja jadikovka, Molitva iz tamnice i Blaženo jutro pa pjesme Dobriše Cesarića, kao U suton i Jesen. Isto tako zanimljive su pjesme pisane slobodnim stihom, kao Moja zahvalnost prema stvarima Nikole Šopa, Sve svršava tamo gdje sve počinje Zvonimira Goloba, kao i originalne, pune draži pjesme Ivana Slamniga, Vlade Gotovca i Antuna Šoljana. I na kraju neponovljive pjesničke proze Radovana Ivšića, Adrijane Škunca, Gordane Benić, Božice Zoko.

Prevodilački, ali i stvaralački talent

Antologija hrvatskog pjesništva U žezi sunca i svježini noći autentičan je opus magnum Grzegorza Łatuszyńskog, prevoditelja, pisca i esejista. Da bismo shvatili dimenziju ove antologije, koja donosi pjesme više od sto trideset pjesnika, njezino značenje, ali i veličinu posla koji je obavio Grzegorz Łatuszyński, treba spomenuti da je on prije jedva godinu dana objavio antologiju crnogorske poezije Riječi, koje su budne, a prije dvije godine dvosveščanu antologiju srpske poezije Svi su trenuci tu i ništa ne prestaje da bude. Ali to nije sve, u posljednjim godinama iz njegove prevoditeljske ruke izašle su između ostalih izabrane pjesme Hrvata: Slavka Mihalića Okna szaleństwa, Anđelka Vuletića Dusze na kiju klonowym, Mile Stojića Strzała w popiele, Veselka Koromana Czarne pomarancze, Ivana Kordića Sarajewska noc, Sonje Manojlović Szaleństwo samotnosci; Srba: Stevana Raičkovića Otwieranie ciszy; Bošnjaka: Abdulaha Sidrana Gość z innego swiata (prijevode s češkog, slovačkog, slovenskog, makedonskog i ruskog spominjem samo radi potpunosti).

Łatuszynski književnost zemalja bivše Jugoslavije poznaje kao malotko, ne samo književnost nego i povijest, tradiciju, običaje, mentalitete, o čemu najbolje svjedoče dvije njegove knjige eseja, Bałkanskie przekleństwo – o raspadu Jugoslavije i W świecie wyklętych – o srpskoj i hrvatskoj književnosti. O njegovu prevodilačkom talentu, ali i o stvaralačkoj invenciji, pjesničkom sluhu i duhovitosti, neka svjedoče prijevodi pjesama Hrvatska, ljubavi moja Zlatka Tomičića, Balada iz predgrađa Dobriše Cesarića ili Mračno doba Ivana Gorana Kovačića, jer prenoseći u poljski jezik te tri, uzgred rečeno, sjajne pjesme, Łatuszynski je na diskretan način iskoristio poetiku – primjereno – Mickiewicza, Gałczyńskog i Iwaszkiewicza. Tko ne vjeruje, neka provjeri, neka uzme ovu knjigu i na vlastitoj koži doživi hrvatsku poeziju.

* * * *

Grzegorz Łatuszyński

Grzegorz Łatuszyński je prozni pisac, esejist, književni kritičar, novinar, glavni urednik nakladnika Agawa i predsjednik Varšavskog ogranka Društva pisaca Poljske.

Preveo je tridesetak proznih i pjesničkih knjiga sa češkog, srpskog, hrvatskog, slovačkog, slovenskog, makedonskog i ruskog. S hrvatskog je preveo roman Mirka Kovača Vrata od utrobe (1988) i romane Anđelka Vuletića Deveto čudo na istoku (1972) i Dan hapšenja Vile Vukas (1994). Sastavio je izbor pjesama i prepjevao na poljski pjesme Anđelka Vuletića (1999), Mile Stojića (2002), Slavka Mihalića (2006), Veselka Koromana (2007), Ivana Kordića (2008), Sonje Manojlović (2008).

Dobio je nagradu Književnog fonda Ministarstva kulture Poljske 1989. za prijevod Vrata od utrobe Mirka Kovača i iste godine zvanje Zaslužni radnik kulture, godine 1994. dobio je novinarsku nagradu Zlatno pero.

Godine 2010. Grzegorz Łatuszyński dobio je nagradu Matice hrvatske Ljudevit Jonke za iznimna postignuća u promicanju hrvatskog jezika i književnosti u svijetu.

Janusz Drzewucki

Rođen 1958, pjesnik, književni kritičar, novinar, izdavač. Pjesme, osvrte, prikaze i feljtone objavljuje u svim važnijim književnim časopisima u Poljskoj. Zbivanja u suvremenoj poljskoj književnosti u posljednjih dvadeset godina (u poeziji i prozi) popratio je s više od tisuću kritičkih tekstova. Objavio je dosad šest knjiga pjesama i tri knjige kritika. Zastupljen je u osam antologija, prevođen na strane jezike.

* * * *

Tekst je izvorno objavljen u varšavskom

književnom časopisu Wyspa, br. 17/2011.

S poljskog preveo Grzegorz Łatuszyński