Trešeta i belot

Danas naši ljudi sve manje igraju karte. Ne mislim tu na hazard i na kockarnice – toga, hvala na pitanju, ima i previše – nego mislim na karte kao društvenu igru. Otkako su se namnožile ove elektronske zezalice, otkad su kafići na svakom uglu i otkad nas je televizija preuzela, kartanja još jedva da ima igdje osim na dosadnim putovanjima. A nekad je svaka prijateljska večera i svako obiteljsko okupljanje završavalo kartanjem, u kojem je sudjelovalo muško i žensko, staro i mlado. Sad više ljudi jedva da i znaju kako je to bilo. A time se gubi mnogo više o jednog oblika zabave: gubi se dio identiteta, ni manje ni više od toga. Da bih to objasnio, navest ću primjer.

Imao sam prijatelja koji je dio mladosti proveo u Šibeniku, a drugi dio u Zagrebu. A budući da je mladost najbolje doba za sklapanje prijateljstava, tako je i on zadržao srdačne odnose i s onima koje je upoznao u Šibeniku i s onima koje je upoznao u Zagrebu. I ne samo to, nego su i jedni i drugi dolazili k njemu na kartanje: Šibenčani početkom mjeseca, a Zagrepčani sredinom. A ja sam pak – kao potpuni bezveznjak u tim stvarima – na tim partijama sudjelovao u ulozi kibica, praznitelja pepeljara i donositelja friško skuhane kave. A ipak mnogo sam ondje naučio, i to zato što su partije bile silno različite među sobom. Bile su toliko različite da mi je bilo teško povjerovati da se odigravaju i u istoj zemlji, a kamoli u istom gradu i u istoj sobi. Tako je mojom omiljenom zabavom postala navada da ih uspoređujem i da ih pokušavam samu sebi objasniti.

Počeo sam od najočitijih razlika. Kad bi k mome prijatelju došli u posjet Zagrepčani, onda se igralo standardnim kartama kojih ima trideset i dvije u špilu, a boje su pik, tref, herc i karo, dok je terminologija koja se u igri rabi uglavnom njemačkoga podrijetla, s dosta francuskih natruha. Igrao se, naime, preferans, a tu postoji i sans ili po domaću sanac (bez aduta), što dolazi od francuskoga, ali i betl (cilj je da se ne dobije ni jedan štih), što dolazi iz njemačkoga. Nasuprot tome, kad su dolazili Dalmatinci, onda se igrala najčešće trešeta, i samo se po sebi razumije da je sva terminologija bila talijanska (karag, lišina, punat), dok se svežanj (koji se tu zvao mac) sastoji od četrdeset karata, a boje su kupe, špade, baštoni i dinari.

Ali možda je manje zanimljivo čime se igra, a zanimljivije je kako se igra. Jer, atmosfera je u onoj istoj sobi, oko onoga istog stola, početkom i sredinom mjeseca bila posve različita. Kad bi igrali Zagrepčani, mogli ste, stojeći pred vratima, pomisliti da se unutra odvija operacija srca, tolika je bila tišina i koncentracija. A kad bi igrali Dalmatinci, onda je zrak vibrirao od dobacivanja, zadirkivanja, glasnih uzvika, lupanja šakom po stolu i drugih vrsta verbalnih i neverbalnih komentara koji su se odnosili na igru, ali isto tako i na igrače, na protivnike koliko i na partnere.

I doista, u ta dva slučaja vrijede i posve različita pravila. Kad se igra onim standardnim kartama (koje neki zovu francuskima, a neki američkima), kad se, dakle, igra preferans, belot, remi ili kanasta, onda je svakome igraču najstrože zabranjeno signalizirati partneru kakve ima karte ili od njega tražiti takvu informaciju. Naprotiv, kad su na stolu kupe i špade, baštoni i dinari, onda se dopušta, pa čak i očekuje, da čovjek svome suigraču dojavi što drži u ruci i što kani s tim učiniti. To se pak čini uz pomoć mota, osobitih znakova, koje igrači često razrađuju u tajnosti za vlastitu upotrebu. Zbog toga se zagrebački igrači drže za stolom silno mudro, kao da igraju šah, pa moraju duboko razmišljati, dok Dalmatinci halabuče nastojeći protivnicima razbiti koncentraciju i umanjiti samopouzdanje.

Nakon što sam odgledao mnogo partija i skuhao mnogo džezvi kave, zaključio sam da kontinentalci shvaćaju kartanje kao nadmudrivanje, a južnjaci kao okršaj u kojemu treba pobijediti. Sjevernjacima je cilj da izvuku iz igre nekakvu korist, pa makar se ona sastojala u sasvim zanemarivom novčanom iznosu; Dalmatincima je važnije da nadjačaju protivnika, da ga dotuku i da mu se na kraju mognu narugati. Ili ovako: kad se Zagrepčani sastanu za zelenim stolom, onda je to sukob u samo jednoj, strogo ograničenoj sferi života; kad se sukobe Šibenčani, onda pobjednik trijumfira kao cjelovita osoba, a gubitnik gubi kao cjelovita osoba. Otuda se sjevernjaci ni kad gube ne uzrujavaju odviše, kao što i ne slave previše bučno kad dobiju. Obratno, Dalmatinci se jako vesele kad dobivaju i jako se ljute kad gube.

Ukratko, radi se tu o dvama mentalitetima, o dvama shvaćanjima društvenoga života, o dvama svjetonazorima. Karte simuliraju nekakvu kriznu situaciju i tako tjeraju ljude da te mentalitete, ta shvaćanja i te svjetonazore primijene u praksi, da doista budu ono što jesu. Utoliko je šteta što se danas tako malo karta. Jer prijateljske partije pomogle bi ljudima da sami sebe definiraju, da još bolje utvrde svoj sjevernjački ili južnjački identitet.

Ili možda da postignu ono što je postigao onaj moj prijatelj, onaj što je bio napola Zagrepčanin, a napola Šibenčanin. Nisam se mogao nadiviti kako se on odlično uklapa i u jedan i u drugi stil: početkom mjeseca ponaša se za kartaškim stolom na jedan način, a sredinom mjeseca na drugi; jedanput je smrknut i ozbiljan, drugi put bučan i drzak, i nikada ne pogriješi. To je meni bio dokaz da čovjek može biti istodobno i sjevernjak i južnjak, kao što neki ljudi imaju po dva materinska jezika. A to je velika prednost. Krunski dokaz za to bila mi je činjenica da je moj prijatelj uvijek dobivao, i kad je igrao sa sjevernjacima i kad je igrao s južnjacima.