Sudbonosne gusle

Jedine gusle koje su ostavile značajnog traga u novijoj umjetnosti nisu se oglasile zvukom svojih žica, nego oblikom vrata i glave. To su gusle što ih je 1932. načinio seoski rezbar Petar Smajić iz Dicma Donjeg i donio na splitski pazar ne bi li ih prodao. U tu ih je svrhu ukrasio konjaničkim likom na vrhu, lijepo izrezanom figurom čovjeka na konju. Taj je rad sretno i sudbonosno prepoznao dr. Slavan Vidović, sin glasovitoga slikara Emanuela, te ne samo otkupio navedeno djelo nego i potaknuo autora da se okuša u samostalnim likovima, u kipovima koji neće imati ukrasnu nego ekspresivnu funkciju.

Petar Smajić prihvatio je izazov, premda u svojoj priprostosti, elementarnosti, i nije toliko mislio na mogućnost afirmacije koliko na priliku zarade, itekako dobrodošle u više nego skromnim uvjetima škrta seoskog i gotovo bezemljaškog življenja. No njegov iskonski dar rezultirao je rijetkom izražajnošću, čistoćom viđenja i melodioznošću modelacije, nepokolebljivom statičnošću i fluidnom frontalnošću. Oduševljeni Slavan Vidović otkupio je čak tridesetak primjeraka raznih Smajićevih radova, dijelom ih unio u očev atelijer i uveo u njegov slikarski opus, čime su ti radovi zadobili posebnu auru eterijernog zračenja, premda je njihov temeljni učinak itekako autonoman, duboko plastičan i jezgreno monumentalan, baš nezavisno od pretežno vrlo malih dimenzija.

Vidović je pomogao Smajiću da načini i prvu izložbu (u splitskome Salonu Galić), na kojoj se pojavio i Ivan Meštrović, koji je ne samo čestitao samoukom kiparu nego se poželio i angažirati u njegovu školovanju. Zanimljivo je da je i mladi, neškolovani Meštrović, bio startao s minijaturnom konjaničkom figurom (Bosanac na konju), a potom široko razgranao svoje potencijale, tako da se razvila rasprava oko smisla i potrebe da i Smajić pođe na Akademiju. Ne donoseći ovdje zakašnjelu presudu o tome bi li mu stručna sprema pomogla ili ne, slobodno je ipak zaključiti kako je njegovo kiparstvo ostalo autentično i moćno te kako upravo stoga omogućuje slobodne i opravdane usporedbe s najvećima, podjednako s arhaičnima i modernima: od romanike i Radovana, preko Modiglianija i Martinija pa do Barlacha i Brancusija.

Reprezentativna monografija iz pera Svjetlane Sumpor obuhvaća samo prvo razdoblje Smajićeva djelovanja, nepuno desetljeće kontinuiteta, prije autorova preseljenja u Slavoniju. Tridesete godine prošloga stoljeća svakako su razdoblje najvećega kiparova intenziteta, okrunjeno na svoj način izlaganjem u okviru grupe Zemlja, premda se puno prepoznavanje opusa i bitan kritički odjek dogodio zapravo u pedesetima, o čemu skrupulozna i nadahnuta monografkinja iscrpno izvještava.

Odlučivši sustavno okupiti sva sačuvana djela prve umjetnikove faze (a donijeti i podatke o nestalima) Svjetlana Sumpor gradi na čvrstim pozitivističkim temeljima, a potom dograđuje kompetentnim morfološko-stilskim analizama i utemeljenim komparativno-aksiološkim sudovima. Pouzdano je identificirala autorovu inkunabulu – fatalne gusle, i precizno razvrstala te po potrebi (pre)datirala pojedine primjerke, a svoju dosljednu interpretaciju zasnovala je na pet odabranih – tipološki pomnjivo diferenciranih – primjera, koji organski dopunjuju kiparov oblikovni i duhovni profil. Dakle, uz panoramsko-kronološka i sintezno-problemska razmatranja, složila je pet analitičkih poglavlja, obilježenih sretnim naslovnim sintagmama što nas uvode u meritum Smajićeva elementarnog svjetonazora (što se efektno krsti „stabilnošću do filozofije stoicizma“).

Motiv raspela shvaćen je kao poziv na meditativnost, a antologijsko ostvarenje kipa Majke i kćeri protumačeno je kao znak estetske samosvijesti. Doista, u paralelizmima ovoidnih glava i srcolikih obraza toliko je imanentne ljepote i stegnute sabranosti da se upravo nameću ideje o purizmu i redukciji.

Kip Majke i djeteta nudi i zahtijeva egzegezu u ključu suradnje s materijom. Karakter čvrstoga bloka majčina korpusa dolazi kao svojevrstan okvir za lik djeteta, a čvorovi u drvenom tkivu znalački su iskorišteni situiranjem na mjesto bradavica na dojkama. Neobičan primjer lakoće, gotovo prozirnosti i elevacije od tla, naći ćemo u kipu Konjića, što ga spisateljica tumači kao dobrodošlu, zaigranu iznimku u opusu bremenitu gravitacijom, motiviranu bliskošću vjernoga pratioca. Konačno, Adam i Eva (ili Zaljubljeni) hermeneutički su viđeni kao likovi što se međusobno podržavaju, jedno o drugo oslanjaju, premošćuju razmak i prazninu što ih dijeli, pa su fiksirani u formuli – jednako morfološkoj koliko i psihološkoj – Zajedništvom do ravnoteže.

Premda se urednik i pisac kompetentnog predgovora Vlado Crnković opravdano zalaže i za još koji primjer interpretativne obrade, lapidaran izbor Smajićave pentalogije, za koji se Svjetlana Sumpor odlučila, primjereno otkriva autorove optimume, to više što tekstualna napetost odgovara meritumu evociranih objekata. Posebnu pak vrijednost monografiji daju brojne i vrlo uspjele fotografije, s bogatstvom rakursa, povremeno pravom sukcesijom optimalnih vizura. Znalački snimci, pretežno iz kamere i ruke Gorana Vranića, dopunjeni su i zaokruženi efektnom impaginacijom i grafičkom opremom studija Rašić, tako da smo dobili knjigu koja može dolično reprezentirati autentične domete hrvatskoga kiparstva, a možda još jednom, i odlučnije, situirati Smajićevo djelo u međunarodni okvir (gdje je nekoć i bilo prepoznato), uklopiti u univerzalna mjerila kojima pripada.