Štutgartsko čudo traje i dalje

Svečani baletni tjedni u povodu obljetnice Štutgartskog baleta pripremani su dvije godine, a središnji svečani nastup, iako je trajao pet sati u čudesnoj je virtuoznosti prošao za tren

Pola stoljeća traje štutgartska baletna čarolija. Neupućenima treba malo vremena da spoznaju kako taj strogi njemački industrijski i poslovni grad s najvećim entuzijazmom živi uza svoje Državno kazalište s nadaleko poznatom operom i svjetski čuvenim baletom.

Baletna umjetnost u Stuttgartu ima dugu i bogatu tradiciju, još od 17. stoljeća. U 18. stoljeću ondje je djelovao Jean-Georges Noverre. Povijest današnjega Štutgartskog baleta počinje 1961, kada ga je preuzeo John Cranko. Prije toga djelovao je u okviru Opere i, premda je tada klasične produkcije postavljao poznati koreograf Nicholas Beriozoff, ansambl je bio tek lokalnog značenja. Cranko je okupio skupinu izvanrednih mladih plesača na čelu s Brazilkom Marcijom Haydée, koja je postala njegova, a i muza drugih koreografa. Do prijeloma dolazi potkraj 1962, praizvedbom Romea i Julije, koji, uz Ukroćenu goropadnicu i Onjegina, postaju najvažnijim baletima 20. stoljeća. Glavne ženske uloge u njima Cranko je stvorio za Marciju.

Richard Cragun, Birgit Keil, Marcia Haydée i Egon Madsen glavni su nositelji repertoara u čudu Štutgartskog baleta, koji se pojam javlja nakon gostovanja u New Yorku 1969. John Cranko za njih je 1972, na glazbu Brahmsova 2. glasovirskog koncerta u B-duru, stvorio prekrasni simfonijski balet Inicijali R.B.M.E., tehnički nadasve zahtjevno plesno djelo za cijeli ansambl od tridesetak plesača čija je osnovna zamisao prijateljstvo i kolegijalnost velikih umjetnika.

Prizor iz baleta Inicijali R.B.M.E. Johna Cranka

To je djelo bilo i na programu Svečanih baletnih tjedana kojima je, tijekom veljače, proslavljena 50. obljetnica Štutgartskog baleta. Tjedni su pripremani pune dvije godine. Inicijali su, živi i zdravi, sjedili u počasnoj loži (plesali su do sredine 1990-ih), a njihove uloge preuzeli su današnji prvaci Filip Barankiewicz (R), Alicia Amatriain (B), Sue Jin Kang (M) i Alexander Zaitsev (E). Štutgartski balet izveo je pet predstava, među kojima najnovije cjelovečernje balete dvojice kućnih koreografa, Orlanda Marca Goeckea te Leoncea i Lenu Christiana Spucka. Gostovali su Nizozemsko plesno kazalište II, Hamburški balet i Flamanski kraljevski balet. Središnja fešta bila je Gala za jubilej, svečani baletni koncert koji je potrajao više od pet sati, a prošao je u trenu. Uz štutgartske prvake u brojnim pas de deuxima nastupili su prvaci iz nacionalnih baletnih ansambala Australije, Kine, Kanade i Čilea, Kraljevskog baleta iz Londona te državnih baleta iz Karlsruhea, Beča i Berlina.

Uza spomenute glavne Crankove plesače, u štutgartskom ansamblu u njegovo doba plesali su budući koreografski divovi John Neumeier i Jiŕi Kylián, zatim Ray Barra, nešto kasnije i Uwe Scholz te današnji intendant Reid Anderson. Jedina hrvatska umjetnica u Štutgartskom baletu bila je Vjera Marković, koja je sa suprugom Alfredom Kollnerom surađivala prvih godina s Crankom, čija je tragična iznenadna smrt 1973. uzdrmala, ali nije okončala čudo Štutgartskog baleta. Cranka je naslijedio koreograf Glen Tetley, koji nije uhvatio njegov kurs, pa je ansambl od 1976. preuzela Marcia Haydée. Pod njezinim vodstvom repertoar se znatno proširio novim djelima Mauricea Bejarta, Hansa van Manena, Williama Forsythea, Neumeiera, Kyliána i Scholza. Neumeier za nju i za Stuttgart stvara Damu s kamelijama i Tramvaj zvan žudnja, još dva stožerna djela neoklasičnoga repertoara. I Marcia je ispunjena rijetko viđenom baletnom energijom: vodila je ansambl dva desetljeća i bila primabalerina par excellence; danas je ravnateljica Baleta u Santiagu de Chile, prešla je sedamdesetu i još nastupa u karakternim ulogama. Na čelu Baleta naslijedio ju je 1996. Reid Anderson, koji je zadržao Crankov i Marcijin kurs i usmjerio ga u 21. stoljeće.

Njegovanje baštine, odnosno djela nastalih na štutgartskoj pozornici, njihovo plasiranje u svijet (Crankove balete redovito prenose dugogodišnja koreologinja Georgette Tsinguirides i Reid Anderson), stalno poticanje znanih i otkrivanje novih koreografa (među kojima se prije dvije godine našao i Mariborčanin Edward Clug), trajna su odrednica repertoarne politike. Politika je to najvećeg uvažavanja umjetničkih osoba i djela prethodnika, čije se nasljeđe čuva i predaje dalje za budućnost, što nam je, u našim skromnim hrvatskim baletnim prilikama, još tako nepoznato i daleko. Još je jedna važna odrednica repertoarne politike – stalna briga i poticanje stvaranja cjelovečernjih baleta sa sadržajem što je, kako malobrojnost takvih djela rječito govori, vrlo teška i zahtjevna zadaća, primjerena upravo stalnim velikim baletnim ansamblima, jer se kratkim formama lako može baviti svaka plesna skupina.

H. van Manen, Varijacije Franka Bridgea, plesači: Katja Wuensche i Jason Reilly

Obljetnički program sadržao je nekoliko djela koreografa koji su trajno zastupljeni u repertoaru. Štutgartski balet izveo je, primjerice, dosad čak 26 Van Manenovih koreografija, više nego bilo koje kazalište izvan Nizozemske. Posebna veza između Stuttgarta i Nizozemskoga plesnog kazališta iz Haaga u trajnu djelovanju njihovih zajedničkih koreografa potvrđena je gostovanjem Nizozemaca s djelima Kyliána te mladoga koreografskog dvojca Paula Lightfoota i Sol León.

A štutgartski sin kojega je dovela Marcia, a koji se 1969. uputio u Frankfurt, a zatim i Hamburg, gdje je stvorio vlastito baletno carstvo, John Neumeier razvio se do neslućenih visina. Ono što je Marius Petipa bio za baletnu umjetnost 19. stoljeća, to je Neumeier za drugu polovicu 20. i početak 21. stoljeća. Po broju baleta vjerojatno je i nadmašio Petipaa. Dovoljno je reći da je, između ostaloga, koreografirao sve Mahlerove simfonije i desetak Shakespeareovih predložaka. Njegov Hamburški balet izveo je dva puta Nižinskog, djelo iz 2000, veliku apoteozu o nesretnoj baletnoj legendi shizofrena uma na glazbu Šeherezade Rimski-Korsakova i 11. simfonije u g-molu, Godina 1905, Dmitrija Šostakoviča. Sve što klasični i neoklasični balet obuhvaćaju, sve korake, pokrete i izražajna sredstva koje poznaju ugradio je u nj, da bi publika ostala bez daha. Uz čudesnu lakoću baratanja velikim ansamblom, kao i pojedinačnim solističkim ulogama u glumačkom i psihološkom raščlanjivanju likova (sama Nižinskog, njegove žene Romole, Sergeja Djagiljeva, Leonida Mjasina, Tamare Karsavine, Nižinskijevih roditelja, brata Stanislava i sestre Bronislave), Neumeier se, baš poput Cranka, ističe nenadmašnom umjetnošću pas de deuxa – beskrajnih, uvijek novih i izvornih, virtuoznih – plesova koji jamče da ples nikada neće izgubiti dušu dok je takvih koreografa.