Prirodne i kulturne katastrofe

Na velike prirodne katastrofe ljudi su uvijek nespremni. Kada je u podne 24. kolovoza 79. vulkan Vezuv eksplodirao i dvadeset kilometara visoko u zrak izbacio stup lave, plinova i pepela, stanovnici Pompeja dan su provodili kao i svaki drugi, odmarali se, ručali, popravljali kuće još oštećene od potresa koji je grad pogodio nekoliko godina ranije. Doduše, bilo je naznaka da se „nešto događa“ s planinom koja prije toga nije eruptirala više od tisuću i pol godina pa je za Rimljane njezina prava narav bila potpuna nepoznanica. Spomenuti potres godine 62. ozbiljno je oštetio i Pompeje i Herkulanej, a nekoliko je manjih potresa neposredno uoči eksplozije zatreslo tlo grada koji će uskoro nestati. Njegovi stanovnici, koji kao i svi Rimljani nisu bili nezainteresirani za predviđanje budućnosti, nisu međutim u tome vidjeli nikakav znamen. Tek, možda, uobičajeno okretanje divova, koje su, ugušivši njihovu pobunu, bogovi zakopali u podnožje planine.

Ipak, bili su to pouzdani znaci skore katastrofe, ali njih nije prepoznao čak ni Plinije Stariji, autor enciklopedijskog djela Naturalis Historia u 37 svezaka, koji se na dan erupcije zatekao s druge strane Napuljskog zaljeva i zaplovio prema Pompejima, neki smatraju iz znanstvene znatiželje, koja ga je stajala života.

Snažan potres koji je nedavno pogodio Japan nameće neizostavne usporedbe s pompejskom tragedijom. Iako je znanost neusporedivo razvijenija, još nije uspjela zauzdati neukrotivost prirodnih sila i pitanje je hoće li ikada moći. To naravno nije razlog da čovječanstvo odustane od istraživanja koja mogu spasiti tisuće života, ali podsjeća da u činjenici ljudskoga bivanja na Zemlji postoji moment koji se ne može kontrolirati.

Vulkanski pepeo uništio je Pompeje i Herkulanej, ali ih i na stravičan način sačuvao od propadanja za buduće naraštaje. Velika izložba u Klovićevim dvorima o kojoj pišemo u novom broju Vijenca, osim što nudi reprezentativan uvid u kulturu tih rimskih gradova, otkriva i život na brutalan način zaustavljen u trenu.

Od 11. do 17. ožujka svake se godine od 1991. obilježavaju Dani hrvatskoga jezika, u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja je 13. ožujka prihvaćena u Matici hrvatskoj, gdje je i sastavljen tekst, i koju su u sljedeća dva dana potpisale sve najvažnije hrvatske kulturne i znanstvene institucije, prije no što je 17. ožujka objavljena u Telegramu. Danas, 44 godine nakon potpisivanja Deklaracije, još se uvijek javljaju mišljenja koja osporavaju naziv hrvatskoga jezika. Koliko god složeno bilo pitanje odnosa hrvatskog jezika prema srpskom (što je u osnovi problema), kao i drugim jezicima s novoštokavskom osnovicom, zar bi bistrenje tih pojmova trebalo biti toliko teško? Ipak je tu riječ o znanosti. Teško se međutim oteti dojmu da za lingviste poput Snježane Kordić to pitanje nije isključivo znanstveno, premda svoje teze ona upravo takvima predstavlja. A o čemu se radi ako ne o znanosti? Možda se u odgovoru na to pitanje krije objašnjenje koje bi nam omogućilo da na slične kulturne katastrofe budemo spremniji nego na prirodne.

Raspravu o hrvatskom jeziku otvorit će možda tekst Zvonka Pandžića, u kojem, još jednom, kritički govori o Hrvatskoj književnoj enciklopediji, osvrnuvši se i na pitanje natuknice o hrvatskom jeziku. Ona u HKE ne postoji, a veliko je pitanje može li je natuknica o hrvatskom standardu u pravom smislu zamijeniti.