Priče veće od života

Na mnogo razina boksači su suvremene inačice gladijatora: s jedne strane oni su ratnici koji se bore i krvare zbog zadovoljavanja uglavnom nižih strasti publike, a s druge iznimni pojedinci koji se plemenitošću, upornošću, sportskim duhom i spremnošću na žrtvu izdižu iznad sredine kojoj pripadaju

Pored filmova o bejzbolu, naslovi koji se bave boksom i svijetom koji ga okružuje čine drugi prepoznatljivo američki filmski podžanr. Posve je logično da u podžanru sportske drame dominiraju priče s bejzbolskih igrališta i iz boksačkih ringova, jer riječ je o sportovima koji nude idealne zaplete za moćne filmske scenarije. U obama slučajevima sami sportaši i osobe iz njihova okruženja čine vrlo slikovite i redovito intrigantne mikrosvjetove, zapleti su često temeljeni na istinitim pričama i stvarnim ljudskim sudbinama, a drame na igralištu i u ringu isprepleću se s onima u njihovoj okolini.

Akcija ograničena na malen prostor generira tenzije (na slici: sa snimanja filma Razjareni bik)

U samu ishodištu holivudskoga filma leži priča o uspjehu, o ružnom pačetu i osobi s dna društvene ljestvice koja upornošću, zalaganjem i velikim srcem uspijeva nadvladati sve objektivne i subjektivne otegotne okolnosti, pobijediti podjednako društvene prepreke, ograničenja i konvencije baš kao i osobne strahove, dvojbe i nesigurnosti te u emotivno povišenoj i katarzičnoj završnici sebi i svima oko sebe dokazati vlastite vrijednosti i vrline. Junaci bejzbolskih i boksačkih sportskih drama socijalni su marginalci poput Rockyja iz kultnog djela Sylvestera Stallonea i Johna G. Avildsena, osobe obilježene pripadnošću klasno, rasno ili rodno diskriminiranim segmentima društvene zajednice, kroz čije sudbine film kao svojevrsna savjest društva izravno ili posredno ukazuje na socijalne nepravilnosti, neprihvatljivosti i tamne mrlje. Bejzbol i boks nude prilike za variranje arhetipskih holivudskih storija o natjecanjima i dramama s malim brojem sudionika, u boksu s tek dvojicom međusobno suprotstavljenih pojedinaca, za kreiranje intrigantnih i značenjski pojednostavnjenih priča jakoga simboličkog naboja i nerijetko epskog zamaha, priča o svladavanju unutarnjih i izvanjskih konflikata i proturječnosti u kojima junaci putem pobjeda na sportskim terenima često metaforički pobjeđuju i same sebe.

Intimne i egzistencijalne drame

Zbog usredotočenosti na intimne i egzistencijalne drame osobitih pojedinaca „većih od života“, zbog dinamičnih, uzbudljivih i vrlo filmičnih prizora borbi, zbog mogućnosti stvaranja slojevitih studija živopisnih karaktera te zbog semantičke razine u kojoj je boks redovito istoznačnica za život, plemenita vještina šakanja nameće se kao savršen i gotovo ready-made scenaristički predložak. Boksačka je drama vrlo osobna i u konačnici se uvijek svodi na obračun licem u lice. Posrijedi je vrlo okrutno i naporno nadmetanje koje podrazumijeva potpuni psihofizički i emotivni angažman bez kalkuliranja, filmski boksači praktički nikad ne nose kacige ili maske koje bi ih depersonalizirale ili njihove karaktere učinile dvojbenima ili manje hrabrima, a akcija je ograničena na maleni prostor koji razumljivo generira naglašene tenzije i suspens. Zbivanja u ringu i oko njega često su metafora za oslikavanje širih i univerzalnijih društvenih, klasnih ili sociopolitičkih odnosa. Na mnogo razina boksači su suvremene inačice gladijatora. S jedne strane oni su ratnici koji se bore i krvare zbog zadovoljavanja uglavnom nižih strasti publike, a s druge iznimni pojedinci koji se plemenitošću, upornošću, sportskim duhom i spremnošću na žrtvu izdižu iznad sredine kojoj pripadaju. Istovremeno, boksače često iskorištava njihova okolina, menadžeri i ljudi koji u njih ulažu novac, nerijetko istodobno pripadnici kriminalnoga polusvijeta, što je još jedan motiv obilno iskorištavan u holivudskom i dijelom britanskom filmu.

Will Smith kao legendarni boksač Muhamed Ali

Upravo je to razlog što se u Hollywoodu tijekom 40-ih i 50-ih godina prošloga stoljeća boksačka drama primarno smještala u kontekst gangsterskoga filma ili film noira, kao i socijalne drame i melodrame. Štoviše, u ostvarenjima ambicioznijih filmaša toga doba boks je nerijetko bio dramski okvir ili motiv za bavljenje širim i u skladu s dominantnim shvaćanjima važnijim temama. U filmu Grad koji valja osvojiti Anatolea Litvaka iz 1940. James Cagney tako u ringu prima teške batine da bi svom bratu, darovitom skladatelju, omogućio nesmetan umjetnički rad. Na sličan način Wallace Beery, antijunak melodrame Šampion Kinga Vidora iz 1931, baš kao i Jon Voight u istoj ulozi gubitnika u prepravku Vidorova djela koji je 48 godina kasnije režirao Franco Zeffirelli, stradanjem u ringu iskupljuju vlastite grijehe i ponovno stječu ljubav i naklonost sina i otuđene supruge.

Autor ovog teksta najuspjelijim filmom s temom boksa drži znamenitoga Razjarenog bika Martina Scorseseja, Oscarima za najbolju glavnu mušku ulogu i montažu ovjenčanu biografsku dramu o životu problematičnog i nasilnim ispadima sklona Jakea LaMotte. Osobnost legendarnoga svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji Scorsese i suscenaristi Paul Schrader i Martin Mardik oslikavaju tamnim i tjeskobnim tonovima, LaMottu portretirajući kao gnjevna i autodestruktivnog mužjaka posve nesposobna zatomiti svoje životinjske nagone i agresivnu narav. Nasilje je glavni modus LaMottina ponašanja, u ringu podjednako kao i u braku i krevetu, a epizodično koncipiranu priču o njemu autori inteligentno i vrlo promišljeno oblikuju naglašavajući tragične aspekte protagonistove osobnosti, pri čemu sjajno režirane sekvence borbi i dojmljiv nastup možda nikad boljega Roberta De Nira sadrže i začudne note poetičnosti. Velika je šteta što to bezvremensko remek-djelo, prema mnogima ključni film 80-ih, nije osvojilo Oscare u kategorijama najboljega filma i režije.

Ostati na nogama

Tragične ili barem tjeskobne dimenzije kompleksnih osobnosti protagonista, njihovi samouništavajući nagoni i s tim povezani problematični intimni životi, intrigantni realistički prosedei s naglašenim i tamnim tonovima oslikanim obiteljskim dramama i širim socijalnim aspektima, ponekad umetanje elemenata trilera ili gangsterskog filma te postuliranje boks-mečeva kao svojevrsnih iskupiteljskih obreda žrtvovanja, temeljna su obilježja najuspjelijih naslova s temom boksa. Bez obzira bila riječ o spomenutom fikcijskom Rockyju, o sjajnim egzistencijalno-socijalnim dramama Namještaljka Roberta Wisea, Grad izobilja Johna Hustona, Boksač Jima Sheridana i Djevojka od milijun dolara Clinta Eastwooda, o noarovskoj drami Tijelo i duša Roberta Rossena, o depresivnom Rekvijemu za teškaša Ralpha Nelsona ili o nizu uzbudljivih biografskih drama poput Gentlemana Jima Raoula Walsha, Alija Michaela Manna, Cinderella Mana Rona Howarda i aktualnoga Boksača Davida O. Russella, prostor je među konopcima arena u kojoj su u dramskom klimaksu sublimirana temeljna egzistencijalna pitanja. To vrijedi i za vrlo uspjele dokumentarce Na rubu Tomislava Žaje i Dvorana za boks Fredericka Wisemana, nedavno prikazane na ZagrebDoxu. Dok udarci u gong odbrojavaju runde, a dotad stroge, ali pravedne i dominantno zaštitničke očinske figure trenera daju posljednje upute za suočavanje s konačnim biti ili ne biti, ring postaje ključno životno bojno polje na kojem se sudaraju samopouzdanje i gubitak vjere u vlastite sposobnosti, agresivnost i spremnost na primanje udaraca, stoicizam i popustljivost duha, ljubav i mržnja te naposljetku život i smrt. Situacija je identična i u blago ili izrazitije feministički intoniranim boksačkim dramama realiziranima tijekom posljednjih desetak godina, kakve su primjerice korektna Boksačica Karyn Kusama, mediokritetska i prilično neuvjerljiva romantična sportska drama U klinču Charlesa S. Duttona ili spomenuta superiorna Eastwoodova Djevojka od milijun dolara. Ista pravila vrijede i kad je boks tek sredstvo za mačističko odmjeravanje snaga među prijateljima, recimo u sportskoj komediji Udri do kosti Rona Sheltona, kad je posrijedi izvrstan dokumentarac Kraljevi ringa Leona Gasta, ili pak kad je riječ o neambicioznim i primarno eksploatacijskim naslovima kakvi su Cijena slave Carlosa Ávile i Nepobjedivi Waltera Hilla. U većini navedenih kao i golemu broju nespomenutih filmova, onih uspjelijih dakako, stvarnost oko nas veliki je ring, a život je dug i naporan boks-meč koji traži i troši čitavoga čovjeka. U tom meču, kao što u antologijskoj pjesmi The Boxer kaže Paul Simon, pravi boksač i nakon svega što pretrpi mora ostati na nogama.