Premijerkina mrkva i batina

Višedimenzionalni odnosi premijerke, medija, oporbe i građana trenutno su rezultirali posvemašnjim zaboravom premijerkinih djela i usmjerili se samo na jednu stvar: rušenje vlasti i raspisivanje novih izbora

Premijerku Kosor zadnjih tjedana ne prati ni dobar glas, ni simpatije. U hrvatske medije došla je i nemušta analiza Jeffreyja T. Kuhnera, predsjednika konzervativnog Instituta Edmund Burke iz SAD-a, objavljena u Washington Timesu. O kako je deplasiranu tekstu riječ, potvrđuje prva rečenica: „Arapski val slobode sada je udario obale Europe i to na najneočekivanijem mjestu: na Balkanu.“ Sama povezanost arapske slobode s Hrvatskom, koja je unatoč velikoj korupciji (što Kuhner naziva kleptokracijom ili vladavinom lopova) konsolidirana demokracija, pokazuje promašaj mišljenja da se arapski revolt širi Europom. Unatoč pojednostavnjenu viđenju hrvatske zbilje, članak je prenesen u nekoliko visokotiražnih medija, što je pridalo važnost viđenju daleku od staložena i uvjerljiva znanstvenog pristupa.

Povjerenje javnosti u premijerku vrlo je nisko usprkos njezinoj odlučnosti u borbi protiv korupcije

Oporba bez uvjerljive alternative, premijerka šuti

Tekst je ipak povod za promišljanje o potezima hrvatske premijerke. Kuhner piše o političkom ponašanju i javnom imidžu premijerke, prikazujući je kao sivog aparatčika koja je igrom slučajnosti stigla na vrh HDZ-a i Vlade i koja se sada bjesomučno drži na vlasti. Na stranu što se u politici ništa ne događa igrom slučajnosti, već samo igrom dobre političke križaljke, to je viđenje čudno za znanstvenika koji bi trebao znati da su važniji potezi koje političar pravi nego imidž koji obavija tajanstveni svijet vlasti. No možda je personalizacija politike važnija od cjelokupnog ishoda političkog djelovanja. Jer kako onda objasniti činjenicu da je razina povjerenja u premijerku na najnižim granama, unatoč odlučnosti u borbi protiv korupcije, političkoj hrabrosti da propita mnoge čelnike državnih tvrtki, a naposljetku i političkoj volji i nemiješanju u poslove pravosuđa pri zatočenju bivšeg premijera? Očito, u krivom imidžu koji premijerka šalje javnosti.

Višedimenzionalni odnosi premijerke, medija, oporbe i građana trenutno su rezultirali posvemašnjim zaboravom premijerkinih djela i usmjerili se na samo jednu stvar: rušenje vlasti i raspisivanje novih izbora. I ovdje se premijerka nije dobro snašla. Njezina uloga snažne žene slijedi uzorak kakav je imala legendarna Lady Thatcher, ali osim drugih vremena, Željezna je Lady imala i drukčiju potporu i mnogo opasniju oporbu. Hrvatske oporbene stranke nisu jasno označile svoje predizborne programe, niti su dale uvjerljive alternative vladajućoj koaliciji. Zašto to premijerka ne istakne? Njezin je stav o nedolasku u Hrvatski sabor na poziv oporbenih stranaka, kao i odgovor istima iz stranačke središnjice, s neuspjelom porukom škorpionskog broša, jalov pokušaj nesučeljavanja i pokazivanja istinske snage nje same, kao i programa koje vladajuća koalicija izvodi. Očito u tom rašomonu dobacivanja, optužbi i protuoptužbi živi parlamentarno-stranački folklor koji pazi da se ne izađe iz granica dobra ukusa. Populistički, ali i drski napadi članova HDSSB-a u Saboru pokazuju da je moguće izravno optuživati HDZ za kleptokraciju (možda se ta optužba temelji na nekim realnostima, ako ih plasiraju bivši hadezeovci koji su na istim sinekurama živjeli godinama u Slavoniji i Baranji) i ostale bolesti tranzicijske demokracije. U Saboru nikad neće doći do tučnjave, jer tako što nije nikomu u interesu, izuzev strančicama željnim televizijskih minuta. Igra živaca vladajućih i oporbe zapravo je igra simbioze. A ta simbioza očigledno ne uključuje prevelike ni detaljne optužbe, i s jedne i s druge strane.

Odnos premijerke i predsjednika također je rezultirao lošom premijerkinom slikom. Premijerka je ovdje igrala na goru kartu; na tumačenje konstitutivnosti države. Uvjeravajući javnost, a upozoravajući predsjednika, da je Hrvatska parlamentarna republika, a ne polupredsjednički sustav, premijerka je vjerojatno ciljala na povećanu aktivnost predsjednika u sazivu stranaka i opisivanju političkog stanja. Time si je napravila medvjeđu uslugu, jer iako Hrvatska više nije formalno polupredsjednički sustav, u našoj zemlji prevladava hibridni parlamentarni sustav izravnim biranjem predsjednika, što pak njemu daje povećani legitimitet u izvršavanju svojih ustavnih dužnosti u koje pripada i briga za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti (čl. 93, st 2 Ustava RH). U parlamentarnom sustavu predsjednika bira poseban parlamentarni odbor. Najveći strukturalni problem ovdje jest nemogućnost predsjednika da predstavlja cjelovitu volju naroda, jer nema ovlasti za to. U prošlim hrvatskim predsjedničkim izborima, predsjednički kandidati govorili su o svojim idejama, ali gotovo da se nisu dotaknuli nijedne od samo tri stvari koje su u (polu)ovlasti predsjednika: vanjska politika, obrana i nacionalna sigurnost. Jedino što Josipović može jest slati apele i stvarati nivelizaciju u svakodnevnoj politici i raditi na tihoj diplomaciji, i tu ga nitko ne bi smio sputavati. Stabilnost demokracije može dijelom ovisiti o načinu javne komunikacije. No u Hrvatskoj ona je na prilično niskim granama i odnosi između Pantovčaka i Banskih dvora puni su niskih udaraca. Predsjednik predstavlja sve građane naše zemlje i on bi trebao biti izvan političkih opredjeljenja. Izravno biranje predsjednika ne samo da je protivno ulozi predsjednika u društvu, već potencira ideološko i stranačko opredjeljenje predsjedničkog kandidata, kojega de facto većinom predlažu političke stranke. Diskretne političke figure, kao što je slučaj u nama bliskoj Mađarskoj, bio bi korak naprijed za konsolidaciju hrvatske demokracije. Stoga je Jadranka Kosor, željevši upozoriti na možebitnu političku pozadinu Josipovićeva istupa u javnosti prilikom poziva stranačkih čelnika na razgovor u Predsjedničkim dvorima, napravila kobnu pogrešku krivog tumačenja Ustava, ali i preuranila s karakterizacijom predsjednika kao svrstana (kao što se pokazalo, Josipović je uspio smiriti stranke i time dati premijerki nužan prostor za završetak pregovora s Europskom Unijom).

Prosvjedi kroz prizmu medija

Prosvjedi su također medijski povod za bacanje drvlja i kamenja te širenja pritiska na premijerku Kosor. Pritom treba pripaziti na dvije važne stvari. Prosvjedi su u Hrvatskoj brojčanošću i težinom mali. U Zagrebu koji s okolicom broji oko milijun stanovnika okupljeno mnoštvo od nekoliko tisuća građana doista nije veliki prosvjed. Zemlje prosvjedničke kulture kao što su Italija i Francuska pokazuju da se vlade zemalja trgnu tek kada masa pokrene nekoliko stotina tisuća ljudi koji blokiraju vitalnu infrastrukturu i građanskim neposluhom ometaju rad države i društva. Blokirane lokalne prometnice možda iskazuju bijes i nevolju hrvatskih građana, ali zapravo predstavljaju kroničnu nesposobnost hrvatskih prosvjednika da pokažu svoje nezadovoljstvo. No svaki prosvjed, pa i onaj najmanji, mediji redovito zabilježe, pa se pojave na naslovnicama i udarnim minutama, povećavajući snagu prosvjeda, stvarajući ga važnijim i spektakularnijim, budeći time apatične građane te pritom dobro zarađujući. U maloj zemlji kakva je Hrvatska prosvjedi mogu biti iznimno neugodni, pa je vlada u povijesti imala poriv da ušutka poteze instant-kreditima, pomoći i poticajima koji su punili rupu bez dna.

Medijsko tumačenje premijerke realnost je njezine moći. Tom medijskom prividnošću (namjerni simulakrum) premijerka se koristila ne bi li učvrstila svoju snažnu pojavnost, ali ponekad je možda bolja taktika mrkve i batine: mrkve prema građanima, a batine prema oporbi.