Pogorelić ujedinjuje ukuse

Ivo Pogorelić sinonim je za vrhunski pijanizam. Njegov je stil nakon godina već postao uglavnom prepoznatljiv i očekivan gotovo svim profilima koncertnih posjetitelja, pa je zanimljivo da u novijim prilikama očigledno ujedinjuje i ukuse zagrebačke publike. Na solističkom recitalu u Lisinskom (nakon osam godina, u subotu, 12. ožujka) još jednom je ispunio dvoranu do posljednjega mjesta, uz dodatna sjedala smještena na pozornici koja su predstavnicima sedme sile i sponzorima omogućila jedinstveno blizak doživljaj njegove klavirske magije. Pogorelićeva karizma, magnetičnost i energija privlače najrazličitije profile slušatelja, u rasponu od stručnjaka pijanista i klavirskih pedagoga do onih rijetkih posjetitelja koncerata klasične glazbe. Premda zvuči kao vijest iz žutog tiska, nije slučajno da je upravo njegova svirka na VIP-sjedalima te večeri povezala nekoć suparnike na predsjedničkim izborima, predsjednika Republike Hrvatske Ivu Josipovića i zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji su jedan do drugoga netremice pratili njegov recital.

Koncerti Ive Pogorelića nisu više rijetkost u našoj sredini

Pogorelićevi koncerti u Hrvatskoj više nisu rijetkost kao nekoć, a svaki je njegov nastup zasebni događaj za pamćenje. Bespoštedni umjetnik stvara od koncertnog događaja svečani ritual, izvanzemaljsko, nematerijalno, duhovno ozračje u kojemu se sva pozornost usmjerava stvaranju lebdećih tonova, nove, uvijek svježe i neponovljive glazbe. Nekoć enfant terrible klasične glazbe, svoj je ozbiljan pristup interpretaciji kao nadgradnji, konstrukciji ili rastvaranju zabilježio i na ovom koncertu, kojim je povezao dvojicu najvećih pijanističkih virtuoza 19. stoljeća – Frédérica Chopina i Franza Liszta. Oba su skladatelja u posljednje vrijeme u prvom planu koncertnih programa pijanista i orkestara, jer Chopin je prošle, a Liszt ove ispunio 200. obljetnicu rođenja. U pravom trenutku Pogorelić se ponovno prihvaća njihovih djela s kojima je vezan od samih početaka svoje svjetske pijanističke karijere što je započela Chopinovim natjecanjem u Varšavi 1980. i legendarnom izjavom Marthe Argerich „Taj čovjek je genij“. Obje su osobnosti zrelog romantizma, kao pijanisti i skladatelji koji su širili granice, zasigurno po mnogočemu bliski Pogoreliću, koji sâm nikada nije samo interpret već i kreator pa izvođenje notnog zapisa poistovjećuje sa stvaranjem glazbe u punom smislu. Na rasporedu koji je odabrao isprepleo je njihova skladateljska ostvarenja i svojim tumačenjem zorno istaknuo njihove sličnosti i razlike. Svojemu miljeniku Chopinu poklonio se romantičarskim salonskim uklonima u Sonati u b-molu (br. 2, op. 35), kao i profinjenom meditacijom u Nokturnu u c-molu (op. 48, br. 1), gdje je tonski opisao nokturalni prikaz ozračja oko neke imaginarne vode stajaćice. Jednako njemu bliska kontroverzna osobnost Franza Liszta nadahnula ga je pak na tipične ekstreme, gotovo modernistička iščitavanja fraze i slogova u pomaknutim naglascima Prvog valcera (Mefisto). U polaganu ali sustavnu raspadu tonova u završnici Lisztove opsežne Sonate u h-molu na kraju večeri, premda širokih raspona izražaja i boja od gromoglasnog do nečujnog, neobaroknog i newageovskog, ipak je rastočio u pojedinačne zvučne planete, raspadnute čestice koje nastavljaju lebdjeti ovim svemirom do nekog njegova novog koncertnog obreda. Uz neizbježni notni zapis, koji ni pri klanjaju nije ispuštao iz ruku, pijanist je s neskrivenim zadovoljstvom prihvaćao gromoglasne ovacije publike na nogama, među kojom je bilo mnogo mladih pijanista i studenata klavira – novoga naraštaja koji ponovno žudi za maštovitim, individualnim i neponovljivim glazbenim kreacijama.