Paradoksi svakodnevice

Knjigu s naslovom Nikad bolje, koji sugerira ironijski odmak, ne bismo mogli smjestiti ni u jedan od opće poznatih rodova (poezija, proza, drama, komedija, esej). Dakle, ne bi pristala ni u jednu od nabrojenih književnih vrsta, pod odabranom strukovnom etiketom. To je knjiga protiv šablona i svenazočne rutine. U svijetu koji gaji ritual krimića i kriminala, ona nije ni fun ni cool. Naprotiv, izaziva neočekivanim promišljanjima, odupire se banalnosti i nije ravnodušna nad svjetovnom mistikom uništenja i samouništenja. Simbolički i inteligentno komponirana (Euro-etičke, Pro-cro, Pro litterae, Etičko-metafizičke, Unatrag), uglavnom je upućena na slobodnu intelektualnu misao, na svestrano obrazovanu osobnost i zbog nazočne elokvencije, ali djelomice i netransparentnosti, teško da će zavesti široki krug čitatelja.

Autor, međutim, nije sasvim upao u tu zamku isključivosti pa podastire tzv. plebsu niz kratkih, duhovito osmišljenih rečenica koje epigramatskim stilom ili u obliku sentencija, mudrih pouka i poruka te aforizama, ironično sažimlje u neočekivana promišljanja o životu i svijetu: „Da su moje bake (jadnice, umrle mlade u doba 1. svjetskog rata) hodale otkrivena pupka i, još, da su im iz traperica (onda nezamislivih) izvirile crvene ili bijele gaćice a, k tomu, možda i mornarska tetovaža, moji bi djedovi bili osramoćeni za sva vremena.“ (O tempora!, 2006).

Raznolikost formi (kratka proza, crtice, memoarske putositnice, autobiografska sjećanja, stihovi!) obogaćuju ovu osebujnu knjigu. No, iznad svega to čini autorov živi intelekt, njegova prodorna duhovitost, njegovo opiranje prosječnosti i frivolnosti. Epigramatski zajedljiv, ali uz doličnu kulturu ophođenja, on će zapisati neka protuslovna politička bjelosvjetska događanja: „Politika euro-Nobela ide za razaranjem nacionalnih identiteta u književnosti. Tko god piše protiv svoje zemlje, dobiva propusnicu za ulaz u predvorje. Potom netko od takvih bude i ovjenčan.“ (Opažaji 3, 2004–2008). Tako će, bilježeći paradoksalne situacije koje daju karakterističan pečat svakodnevici, što je sačinjavaju uvriježeni uzusi različitih sredina, ironično kontrapostirati našu već legendarnu sklonost psovkama – smirenim i suzdržanim Japancima: „Tako Japanac umjesto ‘ti’ kaže nešto poput ‘nazočna čudesnosti’, a umjesto ‘ja’ nešto poput ‘bijeda koja se tu nalazi’! (Kontrast, 2005). Prisjećam se Pascala koji je, između ostalog, napisao: „ Svoje magle i svoje lijepo vrijeme nosim u sebi.“ Autor, Mladen Machiedo, negdje na tom tragu donosi i ne baš laskavo mišljenje o svojim sunarodnjacima. Naravno, Hrvatima: „Hrvati će postati zreo narod onda kad prestanu živjeti u svakodnevnoj razlikovnoj opsesiji prema Srbima. (...) Hrvati su platoničari: puni su ‘čistih ideja’ koje – uglavnom neuspješno – prilagođuju zbilji.“ (Hrvati, 2008).

Budući da živimo u vrijeme globalnog zatopljavanja i prirodnih katastrofa koje muče ljude do bezumlja, oduzimajući im, uz ostalo, i potrebnu ustrajnost i kulturu čitanja, možda će ova, u svakom slučaju osebujna knjiga, Nikad bolje, postati neke vrste laički brevijar, jer je pametna, duhovita i, zašto ne: poučna! A slatko za kraj: ironijska opservacija o našoj (valjda ne samo našoj!) sklonosti koja se tiče promjena naziva ulica i trgova: „Obrnuto je bilo tik poslije 2. svjetskog rata u Istri, kad drugovi i drugarizze navodno promijeniše naziv Via Giuseppe Verdi u Ulicu Josipa Zelenog!“