Ohlađena strast

Drame pisaca koji pripadaju pravcu dramaturgije in-yer-face, nastalu u Velikoj Britaniji sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, nisu dosad na hrvatskim pozornicama imale većeg uspjeha. Osim možda onih Martina McDonagha. Proteklih godina postavljani su Ravenhill, Nick Grosso i Patrick Marber, a u novu dramaturgiju tog tipa ubrajaju se i Marius von Mayenburg, Braća Presnjakov te Nikolaj Koljada. Među najekspresivnijim dramama tog razdoblja, istodobno i najpoetičnijim (što je posve nevjerojatno, uzme li se u obzir svakovrsno ali ponajprije seksualno nasilje i okrutnosti koje svojim dramama donosi na pozornicu), drame su Sare Kane, spisateljice koja se ubila u dobi od dvadeset i osam godina. Hipersenzibilna Kaneova dramu Fedrina ljubav piše 1996. po narudžbi Gate Theatrea i Davida Farra (u Hrvatskoj je režirao u DK Gavella). Zagrebačko kazalište mladih postavilo je hrvatsku praizvedbu tog teksta, nakon njegova duga šetanja po ravnateljskim stolovima širom Hrvatske (posljednji put nije postavljen pred koju sezonu u Gavelli).

Nina Violić (Fedra) i Vedran Živolić (Hipolit)

U Fedrinu ljubav Kaneova je, uz sigurno provokativnu temu nemoralnosti unutar kraljevske obitelji, upisala krik pobune zbog nemogućnosti opstanka ljubavi u suvremenom društvu, zbog temeljne osamljenosti pojedinca koji ne uspijeva voljeti ni biti voljen onako kako to zaslužuje, želi ili misli da želi. Problem odnosa Hipolita i Fedre je u tome što se taj odnos ne ostvaruje, unatoč Fedrinoj ljubavnoj žudnji, a zahvaljujući Hipolitovoj obijesnoj rezignaciji. U predstavi redatelja Božidara Violića vidi se, sve do posljednjih prizora, nepostojanje tog, ali i drugih odnosa.

Isprva začuđuje spoj intrigantnog i skandaloznog suvremenoga dramskog pisma s redateljem velikog životnog i profesionalnog iskustva, ali i time uvjetovane redateljske poetike. Božidar Violić sam je dramaturški iščitao tekst, a onda ga mudro postavio na pozornicu s obrazloženjem kako je za tekstom posegnuo: „Snaga seksualnog nagona nadilazi nas, našu moć, naše odluke. Fedra se zbog toga objesila, Sarah Kane se zbog toga objesila.“

Između Violićeva viđenja ljubavi i seksualne žudnje i onoga same autorice ipak postoje razlike i vjerojatno u tome leži razlog da višeslojno tematiziranje ljubavi i položaja žene kojim Kaneova suvremenost provlači kroz klasični predložak ne polučuje svu puninu ni složenost odnosa na sceni. Jer u Kaneove nije riječ samo o seksualnom nagonu i nemogućnosti njegova kontroliranja, već i o dubljim pitanjima ljubavi, ali i svega onoga što je jedno ljudsko biće u stanju učiniti drugomu u ime ljubavi, ideala i ideja, načelno tek oblikovanih u svrhu očuvanja javnoga morala.

Prizori Fedrine žudnje u prvom dijelu predstave suhi su, prazni. Čini se da Fedra (Nina Violić) ima tek problem žene ratnog trofeja, koja zbog dokonosti svoju seksualnu žudnju i ljubav prema suprugu transferira na pastorka, ne čineći time tragičnu pogrešku zbog koje je kažnjena, već podnoseći žrtvu ponižavajući se kako bi ispunila trenutnu žudnju. Objekt njezine ljubavi, Hipolit (Vedran Živolić) bez emocija je i moralnih principa pa mu je svejedno što se s njim događa i koje su posljedice njegovih djela. Sve do Fedrina samoubojstva, kada nakratko vidi mogućnost vlastita otkupljenja ili, točnije, bijega iz realnosti. No motivi takva Hipolitova ponašanja u predstavi i nisu jasno postavljeni.

Fedrinu ljubav Sare Kane Božidar Violić postavlja u širokim i na pojedinačne prizore usmjerenim potezima rješavajući promjene prizora dinamičnim klizanjem triju podija (scenografija Ive Knezovića) na ogoljeloj sceni, dok se okolni prostor klaustrofobično smanjuje podizanjem i spuštanjem platnenih zidova. U svakom trenutku gledatelj vidi samo osvijetljeni (svjetlo Aleksandra Čavleka) i scenografski omeđen dio prozorišta. Vidi scenu u sceni ili scenu na sceni, što bi trebalo pojačati intenzitet odnosa koji se u tom trenutku zbivaju na prizorištu. Fedrin salon, Hipolitova soba, liječnikova ordinacija, zatvorska ćelija, trg ispred sudnice približavaju se gledatelju, ali mu, nažalost, ne postaju bližima. Jer dojam koji predstava ostavlja je hladan. A ne mijenja ga ni posljednji, vrlo zanimljivim postupkom posredovanja ubojstva Hipolita i Fedrine kćeri Strofe (Barbara Prpić) kao televizijskog izviješća projicirana na platnu iznad prizorišta. No ako je izazivanje ledenih žmaraca zbog normalnosti i neupitnosti kojima se nižu prizori seksualnog općenja Fedre i Hipolita, Hipolita i svećenika, Tezejevo silovanje Strofe i bila redateljeva namjera, tada je ona u potpunosti uspjela. Ipak, interpretacija Nine Violić nerijetko je odveć obojena ironijom i odmakom od lika te tek u posljednjem monologu, kao sjena iz svijeta mrtvih, na sceni punoj leševa djeluje impozantno strastveno, a istodobno kraljevski dostojanstveno. S druge strane, Vedran Živolić je neemotivan, hladan i ravnodušan Hipolit, čudovišno neopterećen posljedicama svojih postupaka tako da, primjerice, očaj pokušaja Barbare Prpić da dopre do njega postaje vrlo uvjerljiv. Sreten Mokrović je Tezeja oblikovao tipski, posežući za profilom izdana ratnika, vlastodršca koji ubija svog sina i sveti se, ne zbog ljubavi nego zbog uzdrmane pozicije vlasti. Zoran Čubrilo i Doris Šarić Kukuljica u posljednjem su prizoru televizijski voditelji koji ironično komentiraju zbivanje dajući glas Koru, svedenu na gestu i pokret, u kojem se kao špijuni pojavljuju dvorski liječnik (Damir Šaban) i ispovjednik (Pjer Meničanin). Ne može se reći da je tekst Sare Kane i danas jednako aktualan ili provokativan kao u vrijeme nastanka. Činjenica je da je Violićevo redateljsko čitanje dinamično i zanimljivo, ali ne omogućuje spisateljičinoj emociji da prijeđe u gledalište već ustrajava na intelektualnom doživljaju viđenoga, kao je da sve ono o čemu Sarah Kane progovara moguće tek objasniti.