Nose li zombiji Benetton?

Preveliki zahtjevi za političkom korektnosti vode u cenzuru, a promjene koje se traže u umjetničkim djelima s pozicija moralne nadmoći mijenjaju samu poruku djela – koja afirmira iste one vrijednosti kao i sami zahtjevi

Politička korektnost je, kako navodi Oxfordov Concise Dictionary of Politics, naziv za utjecajan društveni pokret koji se u kasnim osamdesetim godinama pojavio na sveučilištima diljem SAD-a, koji je, iako je izvorno bio podrugljiv, prihvatila skupina ljudi kojih se ticao. Pokret se pozivao na načela afirmativne akcije te na različita razumijevanja multikulturalizma kako bi se u nastavnom programu dodiplomskih studija naglasila važnost uloge žena, nebijele populacije i homoseksualaca u povijesti i kulturi. Bila je riječ i o napadu na dominaciju zapadne civilizacije u kojoj glavnu ulogu imaju bijeli Europljani, muškarci, ili, u slučaju SAD-a, njihovi potomci. Pokret je također promicao vrijednosti koje su suprotne seksizmu i rasizmu, a koje su neki njihovi protivnici smatrali neliberalnima.

Preispisivanje Twaineova Huckleberryja Finna graniči sa zdravim razumom

Naime, iako su postulati liberalne demokracije poput vjerske i rasne tolerancije te jednakosti spolova nepobitni i zaštićeni najvišim pravnim aktima, ustavima i međunarodnim pravnim aktima, politička realnost pokazuje da postoje „jednakiji od drugih“ kako je to Orwell zgodno napisao u svojoj Životinjskoj farmi. Oni drugi su pritom stradali. Očigledni su primjeri rasne nejednakosti u zapadnoj civilizaciji crnačko ropstvo ili holokaust. Osim progona drugih vjerska netolerancija znala je voditi i do razornih ratova, od kojih je na europskom kontinentu možda najpoznatiji Tridesetogodišnji rat. Žene su, u zemljama Zapada, dosta kasno dobile pravo glasa, pa tako u SAD-u žene dobivaju pravo glasa 1920. i to nakon podosta natezanja između sufražetkinja i Woodrowa Wilsona (sufražetkinje su ga čak nazivale „Kaiserom Wilsonom“), predsjednika poznata po njegovu programu nazvanu 14 točaka (1918), u kojem su naglašavane ideje demokracije i samoodređenja naroda. U Britaniji su muškarci i žene u potpunosti politički izjednačeni 1928, a u Švicarskoj su žene dobile pravo glasa tek 1971. Čak i danas muškarci i žene na Zapadu nisu jednako plaćeni za jednak posao. Ideju, jezik, obrasce ponašanja i različite pokrete političke korektnosti možemo smatrati svojevrsnom savjesti društva. Oni su tu da ukažu na nepravde koje treba ispraviti. No što se dogodi kada politička korektnost uzme maha i dođe u sukob s ostalim načelima liberalne demokracije, također zajamčenima ustavima? Prvi amandman Ustava SAD-a jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli, slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i slobodu javnog nastupa. Isto jamče i ustavi ostalih zapadnih liberalnih demokracija. U slučajevima kada nije riječ o govorima ili poticanju na nasilje, mržnju ili bilo koji drugi oblik nesnošljivosti prema rasnim, vjerskim i drugim skupinama, a politička se korektnost ipak nameće i vodi do svojevrsna apsurda, tada počinjemo hodati po tankome ledu. Tu možemo naći niz primjera, kao što su napadi pojedinaca te grupa za političku korektnost na suvremenu kinematografiju, klasična djela svjetske književnosti, popularnu kulturu, pa i videoigre, koji znaju biti potpuno apsurdni.

Unutar hip-hop zajednice izraz nigger nije pogrdan

Rasist u retrovizoru

U filmu Tropic Thunder, američkoj komediji iz 2008, povuklo se pitanje rasizma. U filmu Robert Downey Jr. igra ulogu glumca što kirurškim putem postaje crnac za potrebe uloge filma o ratu u Vijetnamu. Vrlo brzo podigla se prašina i nametnulo se pitanje zašto bijelac ne može igrati ulogu crnca. Naravno, kada je Eddie Murphy igrao ulogu bijelca u Coming To America (jedna od više njegovih uloga u filmu), ili kada su braća Wayans napravila film White Chicks u kojima dvojica crnaca glume bijele plavuše, nije se postavilo pitanje zašto crnci ne bi smjeli glumiti bijelce. Tu su očigledni dvostruki standardi političke korektnosti. Još je nezgodnije kada se politička korektnost primi revizije klasičnih djela svjetske književnosti. Tako profesor emeritus Hugh Mercer Curtler s državnog sveučilišta South West Minnestota smatra kako je politička korektnost „zvijer koja je puštena na svijet... iako rođena iz humanitarnih pobuda, sada prijeti da će proždrijeti književne klasike“. Kao primjer uzima napad političke korektnosti na Srce tame, roman Josepha Conrada izdan 1902. Iako roman zapravo pokazuje tamnu stranu europske kolonizacije Crnog kontinenta, mnogi pobornici političke korektnosti autora optužuju za rasizam zbog česte uporabe riječi nigger. Profesor Curtler takve optužbe odbacuje. Uporaba riječi nigger u 19. stoljeću kada je roman pisan bila je naime izrazito raširena i nije imala rasističke konotacije. Književnici koji su pisali prije sto ili dvjesto godina nisu mogli znati da će njihovi tekstovi u budućnosti možda nekoga uvrijediti te je apsurdno zbog toga im danas davati etiketu rasista. Prema njemu politička je korektnost u početku bila izrazito dobra ideja koja polako prelazi u cenzuru, a za pobornike takve ideje smatra da su razvili groteskni smisao moralne superiornosti te da su svoj sud o određenim književnim klasicima donijeli već i prije čitanja.

Eminem može, Mark Twain ne

Sljedeći je primjer pokušaj izbacivanja riječi nigger iz romana Pustolovine Huckleberryja Finna Marka Twaina, prvi put objavljena 1885. Iako roman ima jaku antirasističku poruku, kako se riječ nigger u njemu pojavljuje 219 puta, knjiga je u mnogim školama izbačena s popisa obvezne literature. Upravo zbog toga profesor Alan Gribben sa Sveučilišta Auburn u Montgomeryju zaključio je da će roman prepraviti i riječ nigger zamijeniti riječju slave, rob. To je u javnosti izazvalo nezadovoljstvo, jer bi se izmjenama u romanu promijenile i poruke koje knjiga šalje. Takve primjere možemo naći i u akademskoj zajednici, pa profesor Curtler navodi slučaj psihologinje koja je iz svojeg kolegija izbacila Freuda, jer je prema njezinu mišljenju njegov rad uvredljiv prema ženama. Dakako da je dosta nezgodno da se netko tko studira psihologiju ne upozna s Freudovim idejama ma koliko one možda bile uvredljive. Iako riječ nigger ima iznimno pejorativno značenje, u popularnoj je kulturi izrazito raširena, ponajprije unutar hip-hop-kulture i u rap-glazbi. Ono što je iznimno zanimljivo jest to da unutar hip-hop-zajednice riječ nema uvijek pogrdno značenje, već može značiti pripadnost određenoj grupi ili čak blisko prijateljstvo između dvoje ljudi. Kao primjer možemo uzeti pozdrav yo niggers, koji ima približno značenje „pozdrav, braćo“, ili izraz ur my nigger koji poprilici znači „ti si mi kao brat“. Naravno da takav verbalni izričaj nema rasističku konotaciju ako ostaje unutar crne zajednice ili unutar hip-hop-folklora. Ako bijelac iz bogatog predgrađa niggerom nazove crnca iz geta, to se smatra rasnom uvredom, no ako Eminem (bijeli rap-glazbenik) to isto kaže svom prijatelju Dr. Dreu (crni rap-glazbenik), to se ne smatra uvredljivim. Još kada to jedan drugome izdijele na zajedničkoj pjesmi koja se nalazi na albumu koji je prodan u platinastoj nakladi, čovjek si ne može pomoći a da ne uoči da zaista postoje dvostruki standardi.

No zašto ista pravila ne vrijede za Eminema i za Marka Twaina? I sama rap-glazba često se našla pod paljbom različitih aktivista za političku korektnost zbog eksplicitnog sadržaja pjesama koje su uvredljive za žene, u kojima se spominju nasilje, droge ili seks. Tako je hip-hop i R&B pjevačica Rihanna nedavno podigla buru u javnosti zbog teksta svojeg novog hita S&M jer se u njemu spominje seks, a i ona još uz to u videospotu na senzualan način jede bananu. Moralne vertikale društva odmah su je napale, jer ona je popularna pjevačica i uzor mladima pa možda njezino ponašanje i nije najprimjerenije. Često se u takvim slučajevima zaboravlja da je tu riječ o umjetnosti i da je jedan od ciljeva umjetnosti da provocira i šokira. Popularna pjevačica Beyonce Knowles nedavno se pak našla usred čak dva rasistička skandala. U jednom je kozmetičku tvrtku L’Oreal francuski sud proglasio krivim za rasnu diskriminaciju jer je u reklami pobijelila kožu poznate pjevačice. U drugom se pak sama Beyonce našla na meti aktivista za političku korektnost jer je na naslovnici za jedan časopis njezina koža obojena tamnije kako bi izgledom odala počast nigerijskom glazbeniku i skladatelju Feli Anikulapu Kutiju. Tu se odmah povuklo pitanje o tome da se jedna cijela rasa svodi na „određenu nijansu smeđe boje“. Nalazimo li se ovdje opet u apsurdnoj situaciji gdje se glazbenicu koja je kći Afroamerikanca (da budem politički korektan) i Kreolke optužuje da rasno diskriminira crnu rasu!?

Politička korektnost počela je sve više zahvaćati i industriju videoigara. Tako se novi Medal of Honor također našao pod budnim okom aktivista za političku korektnost. Igrač se u ulozi američkog marinca u Afganistanu bori protiv hordi do zuba naoružanih talibana. U modusu za više igrača može se igrati i kao taliban. Ili ipak ne. Naime, iako je prvo bilo namijenjeno talibanima da se zovu talibani, nakon što se javnost pobunila, njihovo je ime promijenjeno u OPFOR (opposing force). OPFOR je naziv za vojnu jedinicu koja obično za vrijeme vojnih vježbi predstavlja neprijatelja. Dakle politički je korektno s marincima ubijati (virtualne) talibane, ali je nezgodno ako s talibanima ubijate marince, no ako ih preimenujete u nešto drugo, onda je to sasvim u redu. Za činjenicu da krv teče u potocima nitko ne pita. Malo drukčiji slučaj doživjeli su dečki iz japanske tvrtke Capcom. Posljednji nastavak njihova poznatog horor-serijala Resident Evil 5 također je podigao prašinu. Lokalno stanovništvo u Africi zbog testiranja biološkog oružja pretvori se u zombije i nastane pravi pakao. No kako je jedan od likova bijelac (drugi je mlada crnkinja), to se protumačilo rasizmom, pa je Capcom kao protivnike (zombije) morao dodati i pripadnike ostalih rasa. Cijela je stvar počela sličiti na jezivu reklamu United Colors of Benetton.

Smanjenje broja riječi

Gdje su granice političke korektnosti? Njome se koristimo kako ne bismo uvrijedili druge ljude. No ako pretjeramo, često se događa da ih uvrijedimo i politički korektnim ponašanjem. Tako su eufemizmi poput slušno ograničeni, koji su nastali kao senzibilniji naziv za gluhe osobe, za njih same uvredljivi. Politička korektnost smanjuje i broj riječi koje mogu biti uvredljive, što može voditi u cenzuru. Profesor Curtler smatra da nas taj proces vodi u intelektualno represivno doba u kojemu se pjesničke slobode zatiru. To čak podsjeća i na Orwellov novogovor iz njegova klasika 1984, gdje se opisuje uporaba jezika u svrhu kontrole uma: što manje riječi postoji, to je ljudski um lakše nadzirati. Politička korektnost može nas i spriječiti da katkada kažemo ili napišemo stvari koje bismo i zaista trebali, no mi to ne radimo jer se bojimo reći nešto što bi se moglo shvatiti kao uvredljivo. Kada rezultati istraživanja u znanosti, iako objektivni, mogu za određenu skupinu ljudi ispasti uvredljivi, trebamo li ih malo uljepšati? Kod istraživanja političke kulture, ako kažemo da određenom narodu, zbog vrijednosti koje su u društvu trenutačno zastupljene, više odgovara ovaj ili onaj oblik političke vladavine, primjerice? Unatoč mogućoj uvredljivosti, neobjektivnost je mnogo pogubnija za znanost. Na sličan problem ukazuje i Bassam Tibi, profesor na sveučilištima Göttingen i Cornell. On smatra da kreatori javnih politika, pogotovo vanjske politike, često vođeni idejom političke korektnosti ne uočavaju ili ne žele uočiti neke ključne činjenice u kontaktu s drugim narodima te na temelju uljepšanog činjeničnog stanja donose odluke koje imati katastrofalne posljedice. Potrebno je pronaći zlatnu sredinu, ne vrijeđati druge, ali i ne izbjegavati iskazati vlastito mišljenje. Tu bismo se možda trebali voditi logikom negativne slobode Isaie Berlina – slobodni smo u onoj mjeri u kojoj ne ugrožavamo slobodu drugih.