Niska bisera Labuđeg pjeva

Schwanengesang, Labuđi pjev – posljednji ciklus pjesama Franza Schuberta, objavljen godinu dana nakon njegove smrti 1828, u interpretaciji kontratenora Maxa Emanuela Cenčića i Garyja Matthewmana za klavirom, otvorio je novi ciklus koncerata u Glazbenom salonu Gvozdanović u Visokoj ulici. Jedan drugi već godinama osmišljava i vodi orguljašica Ljerka Očić u svojoj kući na Lašćini. Salon Očić je uz izravni prijenos na Hrvatskom radiju obnovio tradiciju salonskoga muziciranja, koje je bilo važan dio zagrebačkoga kulturnog života na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Najnovije oživljavanje tradicije takvih koncerata u Salonu Gvozdanović, ekskluzivni niz od pet jednosatnih koncerata, Muzej za umjetnost i obrt u suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom organizira s namjerom prikupljanja donatorskih sredstava za konačnu obnovu i sanaciju raritetne građanske palače, odnosno njezine sačuvane ambijentalne sredine.

Max Emanuel Cenčić i Gary Matthewman

Ambijentalnu zbirku čini stambeni prostor na katu s nizom salona, od kojih svaki ima temeljnu boju (crnu, crvenu, plavu i zelenu), a opremljeni su u duhu neostilova druge polovice 19. stoljeća, s mnoštvom ukrasnih predmeta, fotografija i slika, među kojima su i vrlo vrijedna djela Nikole Mašića, Mencija Klementa Crnčića ili Sonje Kovačić-Tajčević. Vrt koji se strmo spušta prema Tuškancu uveden je u hrvatski registar spomenika vrtne arhitekture. Anka Gvozdanović – i sama pijanistica – za života je u palači okupljala članove tadašnjega bogatijeg građanskog sloja, organizirala koncerte, vrtne zabave. A njezin suprug Dragutin pl. Gvozdanović svesrdno se uključio i sa svojim vedrim Klubom Kvak, sastavljenim od uglednih sugrađana sklonih šali, muzičkim igrokazima ismijavao glazbeno nasljeđe te društvene prilike i neprilike, nasmijavajući tako goste. Anka Gvozdanović je potkraj života, krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća, palaču oporučno ostavila Zagrebu u nasljeđe i imenovala Muzej za umjetnost i obrt da za nju skrbi. Jedan je korak u toj skrbi i novi koncertni ciklus sačinjen pod umjetničkim vodstvom Zlatka Madžara. Do kraja ove godine moguće donatore i sretniji dio publike koji može stati u relativno malen prostor okupit će mlađi naraštaj glazbenih umjetnika s jakim međunarodnim referencijama. Tako će u svibnju nastupiti pijanistica Martina Filjak, u lipnju mezzosopranistica Renata Pokupić, u rujnu violončelistica Monika Leskovar i na kraju, u studenom, gitarist Petrit Çeku.

Otvaranje donatorskog ciklusa s Maxom Emanuelom Cenčićem zacijelo je pun pogodak, umjetnički potpuno neupitan. Otkad se rano pridružio Bečkim dječacima – danas već jedan od najcjenjenih kontratenora u svjetskim razmjerima, s nizom snimki za najuglednije izdavače poput Virgin Classicsa i Decce, suradnje s ponajboljim dirigentima, u posljednje vrijeme s autoritetom kakav je William Christie – Max Emanuel Cenčić rijetko je gost u sredini iz koje je potekao. Njegov specifičan repertoar baroknih kantata i opera i lieda, naime, tek je sporadičan dio domaće glazbene scene, a razvijena scena za tu vrstu glazbe u svijetu je pravo polje za Cenčićev umjetički rast i priznanja sada već zvjezdanih razmjera. No ipak se nađe prilika, pa je Cenčić najprije oduševio slušatelje prije dvije godine na Samoborskoj glazbenoj jeseni, a potom lani i na Dubrovačkim ljetnim igrama. I kad je već prije koju godinu kritičar uglednog Opernwelta potvrdio da „ima najljepši kontratenor našega vremena“, Cenčić svaki put dodatno dokazuje da nije riječ samo o ljepoti glasa nego i temeljitom razumijevanju sadržaja koji iznosi, poznavanju stila u intenzivno koncentriranim interpretacijama. Labuđi pjev, posljednji Schubertov ciklus na stihove Ludwiga Rellstaba, Heinricha Heinea i Johanna Gabriela Seidla, pravi je izazov svima koji se bave liedom. Cenčić se nakon dječačkoga susreta s nekoliko pjesama vratio Labuđem pjevu i izvedbu kompletnog ciklusa prvi put predstavio u Zagrebu. Nevjerojatna je Cenčićeva zrelost i zaokruženost izvedbi i pronalazak pravoga karaktera pojedine pjesme, kao i prirodnost izvedbe bez ikakva napora. Cenčić će zapanjiti finoćom intezivnoga, recimo tako, pripovjedačkog dara kreirajući više nego dojmljivu nisku malih bisera – vedrih, sjetnih i dramatičnih.