Nijanse svedene na binarnost

Paradoks i leži u tome da se sustav koji tematizira zajedništvo ispostavlja kao segregacijski model koji publici doslovno brani ulazak na predstavu

Kad se stvar i stavi pod povećalo, ne ostaje mnogo. Razlika je, gledano do razine kromosoma, sasvim neznatna, a o položaju i redoslijedu ona četiri slova koja nas fundamentalno opisuju ovise i puno gore stvari nego naslovi Arijane Čuline. Jer, upravo u srazu brutalnih stereotipova, svakodnevnih viceva, naizgled zadanih funkcija i uloga te psihologije i psihijatrije koja to sve (već) dugo pokušava objasniti, a s druge strane te male konkretne razlike u samu nastanku i one možda malo veće u takozvanoj zrelijoj fazi jedinke, i nalaze se svi ti mitski muško-ženski ili žensko-muški odnosi. O njima ipak toliko toga ovisi i toliko su neprolazni da su zaslužili i više od tek jednog kazališnog projekta. Zapravo, oni to zasluženo i dobivaju, u svakoj formi ne samo umjetničkog stvaranja nego i zabave, svakodnevice, ispunjavanja slobodnog i neslobodnog vremena...

Multimedijalna umjetnička organizacija Bacači sjenki, sa sjedištem u Zagrebu, ali mrežom suradnika po cijeloj regiji pa i dalje, nije mogla izabrati veću ili težu temu za dvojnu, a zapravo četverostruku predstavu-projekt Muški-ženski / Ženske-muške. To ni nije tek tema, nego cijelo problemsko polje, grana sama za sebe, prostor već toliko puta istraživan, a nikad dokraja istražen i mapiran. Jer, iako oko nekih medicinskih činjenica i statistika više teško može biti spora, isključivo zbog naravi mjerenja i utvrđivanja činjeničnog stanja, konkretni pokazatelji razlika između onoga što jedni smatraju tek polovicama istog, dok drugi govore o dvije često i suprotstavljene galaksije, ništa ne dokazuju. Pridoda li se spolu i rod, s nadgradnjom i društvenom uvjetovanošću, kontekstom, odgojem, osobnim afinitetima... najmanje što se može reći jest da sivo ima bezbroj nijansi, a između CTGA, što nije kratica, postoje u tom kompleksu i sva ona slova sadržana u kratici LGBT, s Q ili bez njega.

Vijenčeva lektorica na friziranju kod Vilija Matule

Dvije zasebne predstave, koje igraju pred homogenom publikom, čine ovaj projekt Bacača sjenki ozbiljnim produkcijskim izazovom, a nemogućnost da ih se sve vidi enigmom neuhvatljivom poput njihove teme. Kao završni dio trilogije O zajedništvu, u Teatru &TD se u proteklih mjesec dana odigralo premijerno ukupno četiri predstave jer i Muška za mušku publiku nije jednaka onoj koju isti izvođači izvode pred ženskim gledateljstvom, a princip ima i zrcalnu sliku kad je riječ o Ženskom pandanu. Bacači sjenki tvrde da je do spajanja Eksplicitnih sadržaja, koprodukcije sa Zagrebačkim kazalištem mladih, i predstave Revolucija: Master Class nastale u beogradskom kazalištu Atelje 212 i na koncu MŽŽM došlo slučajno, jer tek kad su sva tri pojedinačna projekta zaista krenula u realizaciju, postalo je evidentno da im je potka slična, a poveznice neizbježne. Prva u nizu bavila se, uvjetno rečeno, zajedništvom u kazalištu kao posvećenom mjestu koje je povijesnim slijedom najprije pasivizacije a kasnije previše strukturirane, kontrolirane i manipulirane aktivacije gledatelja uništilo kolektivitet s ove strane rampe. Kazališni gledatelji danas, čak i kad je riječ o interaktivnim predstavama, ili onima koje samo fingiraju da to jesu pa se u njima događa suradnja s izvođačima ili kratkotrajno pretvaranje u njih, nemaju priliku niti im se stvara potreba za međusobne dodire. Ove ili one vrste. Eksplicitni sadržaji na tome su radili, dok je Revolucija... obavila nešto kompliciraniji posao strukturiranja izvođačkih priča, sjećanja, svjetonazora i anegdota, u tijek koji tek ograničeno prihvaća i gledateljsko biće u cjelini, a ne samo njegova osjetila vida i sluha, a ponekad i mirisa, kako to već u kazalištu, barem u prvim redovima, zna biti.

Jelena Miholjević

Konačni korak trilogije koja naslovom promiče svoju temu poprilično je logičan, jer ono što se spojilo treba ipak priznati svoje upisane razlike. Paradoks, međutim, leži u tome da se sustav koji tematizira zajedništvo na kraju ispostavlja kao segregacijski model koji publici doslovno brani ulazak na predstavu koja nije za nju iako jest njihova, jer je zajednička i naša. Stroga podjela publike ima, naravno, konceptualno opravdanje, poput onoga da se suigra i zajedništvo, ali i pravo problematiziranje te očekivana rasprava, mogu dogoditi tek kad se publika oslobodi i govori o zajedničkom problemu. No upravo tako strogom, binarnom podjelom identiteta i svega što leži u njima, ili nama, već se u dobroj mjeri daje i odgovor. Takav već u startu ograničava komunikaciju, a autorsku želju za definiranjem problema i eventualnom zajedničkom potragom za odgovorima u najmanju ruku boji totalitarističkom nijansom, onom koja već unaprijed zna i odgovore i rješenja. Na tome pada sva nježnost komunikacije na samim predstavama i prisnost izvođača prema gledateljima, ili posjetiteljima, s obzirom da je prizorište velika dvorana Teatra &TD, ali, amfiteatralnim rasporedom sjedala, mekom rasvjetom i pozadinskom glazbom, pretvorena u surogat privatnog prostora.

S druge strane, svaka promjena diskursa u nizu privatnih priča, nasilnoga zbližavanja i nazoviupoznavanja, dovodi do pomaka u odnosu gledatelj-izvođač, i to se ovom, kao i drugim projektima Bacača sjenki, ne može oduzeti. Kako se izvedbe ne zasnivaju na klasično vođenoj radnji, niti uobičajenom pristupu ulozi kao izvedbenoj matrici, svaka se repriza manje ili više razlikuje od prethodne, ovisno o razini intenziteta vođenja i reakcije vođenih. U sasvim privatnom, vjerojatno muškom pogledu, Ženska predstava ponudila je niz okidača od kojih nijedan nije iskorišten, dok je Muška uspjela donekle homogenizirati sve koji su se u velikoj dvorani Teatra &TD našli te večeri, posredovanjem košarkaške lopte i bračne nevjere. Govori li to što o mogućnosti komunikacije između žena i muškaraca, nemoguće je zaključiti bez banalnih generalizacija.

Koncept projekta Muški-ženski / Ženske-muške i jest u tome da stvori atmosferu sličnu onoj na kraju Eksplicitnih sadržaja, ali strategijama čvršće i konzistentnije uvedenim i provedenim u Revoluciji... No zajedništvo zajedničkog izvođenja u prvoj, i pomalo nasilnog, a pomalo i zamornog uvlačenja u tuđe priče u drugoj ima smisla tek kad bi se sve tri igrale u cjelini, nekoliko večeri uzastopno, jer ovako se gubi poveznica, a iskustvo ipak hlapi, s obzirom da ipak nije tako dubinsko ili toliko transformacijsko. Ono što ostaje u Muškoj i Ženskoj jest najprije predanost izvedbi, kako od strane izvođača tako i od strane posjetitelja, koji i dalje zajednički podnose zajedništvo usiljeno kao na samu početku prvog dijela trilogije. Konkretnije, riječ je o glumačkim zadacima koji nisu uobičajene prirode, jer kod Bacača sjenki izvođači su ujedno i autori, ili suautori svojih uloga, iako bi i taj uobičajeni termin u ovom slučaju trebalo zamijeniti riječju učešće, konotacijama unatoč. To je već prokušani postupak rada kompanije čiju idejnu jezgru čine glumac i redatelj Boris Bakal te dramaturginja Katarina Pejović, a uz njih ovdje u taj nadautorski tim ulaze i dramaturginja Vedrana Klepica te skladatelj Stanko Juzbašić. Kako je projekt MŽŽM ostvaren u suradnji s Teatrom &TD i sarajevskim festivalom MESS, gdje će trilogija i gostovati u cjelovitom izdanju, najveća je kvaliteta da su se zagrebačkoj publici predstavili daroviti, istodobno krajnje koncentrirani, ali i zaigrani te prgavi mladi bosanskohercegovački glumci: Irma Alimanović, Mona Muratović, Maja Izetbegović, Benjamin Bajramović i Boris Ler. Lako je tvrditi da bi im vrata hrvatskoga kazališta trebala ostati otvorena, ali činjenica jest da bi oni domaćem glumištu mogli biti, kad bi broj regionalnih koprodukcija bio veći, i više od solidne, opasne konkurencije. Zasad, tomu može posvjedočiti tek publika koju Bacači sjenki uspiju zavesti, kao i Jelena Miholjević, Petra Težak, Nikša Butijer, Dean Krivačić i Vilim Matula, koji čine kućniji dio ansambla ovog projekta.