Naša književnost prepoznata kao brend

Bez obzira na već tradicionalna kašnjenja i organizacijske propuste, program je bio odlično osmišljen, ostvaren i raznovrstan te je pratio aktualne teme koje su obilježile prošlu književnu godinu u Hrvatskoj, kao i teme koje već tradicionalno zanimaju njemačku publiku

Reci mi što čitaš, pa ću ti reći tko si bio je moto ovogodišnjega sajma knjiga u Leipzigu (od 17. do 20. ožujka).

Iako istraživanja, objavljena uoči sajma, svjedoče da čitalački trend u Njemačkoj pada, stotine Lajpcižana koji su već prvi dan sajma stajali u redovima da kupe ulaznicu, ne daju naslutiti tu zabrinjavajuću statistiku. Sajam s polustoljetnom tradicijom i velikim ugledom ove je godine okupio sve istočnoeuropske zemlje nudeći tako zahtjevnoj njemačkoj publici iznimno zanimljiv program i uvid u književno stanje na jugoistoku Europe. U Leipzigu se već tradicionalno predstavlja i naša zemlja, koja je ove godine pod izborničkom palicom Eugenije Ehgartner iz izdavačke kuće Leykam International u suradnji s Alidom Bremer na sajam dovela osam pisaca.

Sajam s polustoljetnom tradicijom ove je godine okupio sve istočnoeuropske zemlje nudeći tako zahtjevnoj njemačkoj publici iznimno zanimljiv program i uvid u književno stanje na jugoistoku Europe.

Iako je novca bilo dostatno samo za četiri autora, na sajam je zahvaljujući europskoj mreži za promicanje književnosti i knjiga Traduki i Zakladi Robert Bosch došlo dvostruko više pisaca – Ivana Šojat Kuči, Ivana Simić Bodrožić, Dalibor Cikojević, Nikica Gilić, Olja Savičević Ivančević, Marinko Koščec, Nada Gašić, u sklopu razmjene pisaca Sajma knjiga u Puli i Edo Popović.

Sajam je, kao svake godine, otvoren dodjelom Nagrade za europsko razumijevanje, i to austrijskom novinaru, piscu i prevoditelju Martinu Pollaku. Pisac povijesnih pripovijesti (na granici između esejističkog i dokumentarističkog pisanja), Pollak uspijeva rasvijetliti pitanja sadašnjosti, iako piše o prošlosti. Empatijom, no bez patetike, on pokušava dati imena i dostojanstvo bezimenim žrtvama povijesti (iz obrazloženja nagrade), a u najnovijoj knjizi Kaiser von Amerika opisuje masovni bijeg Poljaka, Židova i Ukrajinaca iz Galicije početkom 20. stoljeća, stvarajući prototip današnjih migracija i pratećih praksi krijumčarenja ljudi. Pollak je i odličan poznavatelj slavenskih i istočnoeuropskih povijesti književnosti koje predaje na Bečkom sveučilištu te drugim slavenskim katedrama diljem svijeta.

U žarištu – kvaliteta

Ovogodišnji sajam bio je u znaku programa Jugoistočna Europa u žarištu. Zajednički je to projekt Zaklade Robert Bosch, mreže Traduki i Lajpciškog sajma. Sa stotinjak različitih događanja predstavilo se sedamdesetak pisaca iz 11 istočnoeuropskih zemalja. Tako se Albanija predstavila prvi put, no Hrvatska je među onim zemljama koje su svojim piscima već odavno otvorile vrata njemačkog knjižnog tržišta: naime 2008, kada je Hrvatska bila zemlja partner, započeo je rad na velikom projektu s ciljem okupljanja i upoznavanja s najboljim od Istočne Europe. Na odlično osmišljenu i posjećenu otvaranju hrvatskoga štanda (na kojem je Dalibor Cikojević na klaviru izvodio skladbe Borisa Papandopula uz prikazivanje prizora iz života skladatelja) bio je i direktor sajma Oliver Zile, iznimno ponosan što se ovdje predstavlja najveći program europskog jugoistoka u povijesti sajma.

„Moram ovom prigodom istaknuti da je upravo Hrvatska 2008. zapravo započela taj veliki projekt. Vaša iskustva bila su nam iznimno korisna i važna. Ove godine zemlja u žarištu je Srbija, koja je upravo od vas sve ove godine učila. Vi ste zaslužni i što interes njemačke publike za književnost s Balkana iz godine u godinu raste“, istaknuo je Zile, koji uskoro dolazi u Hrvatsku na Zadarsko sveučilište kao gost predavač.

Hrvatski štand ove je godine, zbog recesijskih rezanja, znatno manji nego prethodnih godina (44 m2); unatoč tradicionalnim kašnjenjima i organizacijskim propustima što su pratili pripremu pisaca za odlazak, program je bio odlično osmišljen i ostvaren i pratio je teme koje su obilježile prošlu godinu u Hrvatskoj te one koje već tradicionalno zanimaju Nijemce. Jedna od njih je i rat, pa je tako Ivana Simić Bodrožić s romanom Hotel Zagorje bila odličan izbor za sudjelovanje na tribini O traumi i prošlosti u književnosti. Takve se tribine često organiziraju, no na njima mahom nastupaju starije generacije čiji se dijalog svodi na nostalgične priče.

„Mi nemamo za čim žaliti, naša popudbina je rat i nekakva iskrivljena stvarnost koja se u nas trajno naselila i koja nas je formirala kao mlade ljude. Želimo progovoriti o odgovornosti na jednoj intelektualnoj razini ljudi koji su tada imali mogućnost napraviti nešto, koji sada žele imati tu mogućnost. Mislim da je iznimno važno o tome govoriti, samo ne šutjeti“, istaknula je Ivana Simić Bodrožić, nastupivši i na tribini Književnost i rat, uz pisce iz Srbije, Bosne i Hercegovine te Crne Gore, mahom mlađe autore koji su svjedočili o svojim ratnim iskustvima ispisanima u knjigama. Riječ je o različitim žanrovima problematike propitivanja ratnih zločina, kolektivne krivnje, skrivanja optuženika, silovanja te načina na koji su odrastale mnoge ratne i poratne generacije.

„Ostaje nam samo pisati, jer to je isto što i govoriti, a govoriti isto što i biti slobodan, pogotovo o onome o čemu svi očekuju da šutimo“, rekao je srpski pisac i urednik časopisa Beton Saša Ilić. U takvim raspravama nisu sudjelovali srpski pisci, inače dio službenog programa kojim se Srbija predstavlja kao zemlja partner; bilo je i pokušaja da se takve tribine ni ne održe. No na njima se stalno tražilo mjesto više, što svjedoči o golemu interesu Nijemaca za (po)ratne teme iz bivše Jugoslavije.

Aktualno i raznovrsno

Bila je i posjećena tribina Književnost u filmu, film u književnosti, teme odnosa tih dvaju medija u zemljama takozvane Nove Europe te važnosti književnosti i filma za konstrukciju nacionalnih i regionalnih identiteta. Filmolog Nikica Gilić sjajno je osmislio razgovor u kojem su sudjelovali slovenski pisac i redatelj Miha Mazzini te Miranda Jakiša i Zoran Terzić iz Berlina. Zanimljiva je teza bila da je u svim manjim zemljama (ali i Rumunjskoj!) književnost znatno zanimljivija od filma. U Hrvatskoj su najgledaniji filmovi nastali po literarnom predlošku (Kino Lika, Što je muškarac bez brkova…) te je ta činjenica ključna i u njihovoj reklami, pa čak i u osvrtima i filmskim kritikama. Nadolazeći je trend europskih filmova okretanje prošlosti, njezino redefiniranje, najčešće putem subjektivnih uspomena ili pak oživljavanje vlastite pretpovijesti. Hrvatski film se uklapa u trend, a zasigurno će i dalje progovarati o osjetljivim i prešućivanim temama tranzicijskih zemalja. Ivana Simić Bodrožić i Olja Savičević Ivančević sada pišu scenarije po vlastitim knjigama, čime se trend književnosti u filmu nastavlja, jer dobre priče zasad su čini se ukoričene.

U Leipzigu se govorilo i o hrvatskim prijevodima na njemački jezik. Tu je Edo Popović, vrlo popularan u Njemačkoj i čija su gotova sva djela prevedena na njemački, imao što reći. Njegova perspektiva, koja je nadrasla nacionalne, pa i regionalne okvire, zasigurno je drukčija od perspektive onih koji se tek probijaju na njemačko tržište. On naime želi da ga se ne prevodi kao hrvatskoga, balkanskog ili istočnoeuropskog autora, već samo kao pisca čije se djelo svidjelo njemačkim izdavačima i publici. „Nemam ništa protiv tih klasifikacija, jer me se mora negdje smjestiti, ali moje pisanje nema baš nikakve veze s nacionalnim ili regionalnim određenjem. Mislim da samo individualno može postati univerzalno, sve ostalo je samo stvar trenda“, rekao je Popović, čiji još nenapisani roman čeka objavu kod jednog od najvećih njemačkih izdavača Random Hausa.

Na okruglom stolu naslova Hrvatski ženski boom ili lažno etiketiranje naše su se autorice mahom borile protiv rodne diskriminacije i već izlizane, no nikad potvrđene sintagme ženskog pisma. Iako je indikativno da su prošlu godinu obilježili romani koje su napisale žene ( Nada Gašić, Ivana Simić Bodrožić, Olja Savičević Ivančević, Ivana Šojat Kuči), ti romani doista nemaju nikakav zajednički nazivnik: i su tematski i poetički potpuno različiti, a često ih se zajedno predstavlja kao svojevrstan fenomen. Upravo protiv toga autorice dižu glas.

Dakle, nastup naše književne delegacije na sajmu u Leipzigu bio je raznovrstan i uspješan: pisci su nastupili na brojnim tribinama, raspravljali o svim neuralgičnim točkama današnjega društva i književnosti, održali mnoga posjećena čitanja te zainteresirali njemačku publiku za svoje književne uratke. Naš izborni dvojac Eugenija Ehgartner i Alida Bremer provjeren je tim za sva buduća predstavljanja.

· * *

RAZGOVOR S ALIDOM BREMER

Hrvatska uzor ostalima

U Leipzigu smo razgovarali smo s Alidom Bremer, koordinatoricom međunarodnog programa Traduki, osobom koja je od prvog dana sudjelovala u organizaciji naših nastupa na sajmu.

Putem programa koji koordinirate i Zaklade Robert Bosch u Leipzig doveli ste dio naših pisaca u sklopu programa Jugoistočna Europa u žarištu. Pojasnimo čime se zapravo Traduki bavi. Koje su glavne okosnice ovogodišnjega nastupa na sajmu koji je doveo i financirao nastupe čak osamdeset pisaca?

Traduki je međunarodna mreža koja daje potpore za prijevode s njemačkog jezika na jezike zemalja jugoistočne Europe, s tih jezika na njemački te međusobne prijevode. Ta je mreža zajedno sa spomenutom zakladom ove godine organizirala program Jugoistočna Europa u žarištu. Važno je istaknuti da je on nastao iz hrvatskih programa, što se jako cijeni. I sam direktor Oliver Zile isticao je na novinskim konferencijama i na otvaranju hrvatskoga i srpskog štanda da je hrvatski program 2008. bio jezgra odakle su nastavile sve zemlje regije. To je zapravo bila i moja nakana, staviti Hrvatsku na čelo zemalja regije, jer nas u njoj i Nijemci vide (tu su i Rumunjska, Bugarska i Albanija, te bivša Jugoslavija).

Hrvatska u Leipzigu nastupa deseti put. Koliko su se stvari od 2001. promijenile? Kakav je status naše književnosti u Njemačkoj danas?

Promijenile su se jako, teško je sažeti sve što se promijenilo nabolje. Prvih smo pet, šest godina čitali pred praznim stolcima; jedne godine smo nastupali u kultnom kafiću Telegraph Café, a na predstavljanju nije bilo nikoga. Nismo znali što i kako unatoč sjajnim autorima; tada je sve vodio Srećko Lipovčan, ja sam mu pomagala, nismo se uspjeli probiti ni do nakladnika ni do publike. Onda se dogodio zaokret, pronašli smo partnere i nakladnike; bili smo ostvarili i odličan kontakt s Oliverom Zileom. Sada je razlika golema, recimo i da se za knjigu Hotel Zagorje licitiralo: neki odlični nakladnici odmah su je željeli prevesti, a prava su prodana velikom nakladniku Hanzeru. Promjena je očita: nakladnici nam dolaze i traže preporuke, tj. naslove koje bi prevodili. Velik je to korak unaprijed, a njemačka nam je publika zahvalna, sudeći prema interesu za našu književnost.