Lanac na livadi

Ljudi su se u svim vremenima voljeli gizdati i kititi, pa ni ovo današnje nije u tome iznimka. Po sebi vješaju kojekakve ukrase i muškarci i žene, i staro i mlado. Buše rupe na najnepredvidljivijim mjestima tijela, samo da onamo smjeste svoj tajanstveni ukras, a taj će „dragulj“ biti vidljiv samo odabranima. Ako pak želite na sebe što objesiti, za to će poslužiti neka ogrlica, koja će i sama biti ukras – lanac, lančić ili lančina, već prema ukusu samoga nositelja. Maloj djeci obično se daruje zlato – dukat ili zlatni lančić s nekim privjeskom (križić, srce, kockica, inicijal imena, zodijački znak i sl.). Druga, praktičnija, svrha lanca jest vezivanje životinja, ali i ljudi – robova, kažnjenika, ratnih zarobljenika. U tom značenju rabe se i verige; ie. *uer, prasl. *ver, otvor, tj. ono što se u taj „otvor“ udijeva, provlači kroz ušice (konac, članak, dio niske i sl.) ili postavlja u niz.

Kad već govorim o ukrasima, svjedoci smo kako i broševi, zaštitni znak sadašnje predsjednice Vlade RH, Jadranke Kosor (moram napisati vrijeme – ožujak 2011. godine, jer ljude od politike obrće „povijesna zbiljnost“ kao zvrkove, pa dođu i još brže bez traga prođu), dokazuju da, poput boja i/ili cvijeća, odašilju i neke posebne, skrivene, poruke, osobito kad one suvisle i utemeljene verbalne utihnu. Da bi znala, moja vilo, podrijetlo riječi broš, ne bi ga baš u svakoj zgodi isticala. Ta manja ukrasna spojnica na odjeći sastoji se od nosivoga dijela s raznim ukrasima i spojne igle ispod njih. Fr. riječ broche potječe od lat. pridjeva brocus (koji strši, koji je šiljat, obično je riječ o zubima), a daljnja je veza s keltskim broca (broch), jazavac, odnosno njegov zub. Kako vidimo, ispod raskošnih (ukusnih i manje ukusnih) broševa čami nešto što ne bismo očekivali, bar ne u visokoj modi – šiljak, oštar zub, pa i ražanj.

Veriga je srodna s grč. aírô (nižem, vežem, povezujem), pa nije čudno što se i jedan toponim u Boki kotorskoj zove Verige, jer je to morski tjesnac koji povezuje dvije obale. Komostre / komoštre (grč. kremastós, obješen, viseći) služe pak kao verige / lanci nad otvorenim ognjištem o kojima visi kotao.

U priču o lancu može se uplesti i orijentalizam sindžir (tur. zincir od perz. zenđîr), što također znači lanac, barem da to znamo kad / ako čitamo narodne pjesme, u kojima sve vrvi od mitski hrabrih junaka, pa takvu junaku ne priliči da ima opremu kojom bi se sramotio („Vojvodić mu konja drži, / u sindžiru pozlaćenu, / sindžir puče, konj uteče“). Njegov gazda sigurno neće lupati sindžir-halkama po komšiluku raspitujući se gdje mu je konj. Naravno, i planine mogu slijediti jedna drugu poput karika u lancu, pa ih zato i zovemo ulančane planine ili ulančano gorje. To je gorje nastalo nabiranjem Zemljine površine u određenom slijedu. U prenesenom značenju postoje raznorazni lanci: robnih kuća, hotela, kladionica, krijumčara oružja i droge, pa švercerski lanci, pedofilski lanci, hranidbeni lanci, molitveni lanci, „živi“ lanci (takvi se u naše vrijeme sve češće pružaju oko nekih državnih ustanova), uz onaj sv. Ante („proklet bio ako ga premineš“), no njih neću ovdje elaborirati. Zanima me nešto drugo što se također zove lanac.

Ako se načas vratimo naslovu, što će ljudi pomisliti kad ga vide – lanac na livadi? Najvjerojatnije da je tko izgubio ukras sa svojega vrata, džepnoga sata, možda dio opreme s kola, možda lanac od bicikla. No što ako nije izgubio ništa? E, sad je došao čas da skinemo sa sebe sav nakit i primimo se seljačkoga posla. Naime, lanac je i stara mjera za površinu zemlje. Nedavno je na televiziji prikazan film Jesen stiže, dunjo moja (Ljubiše Samardžića). Ne ulazim ni u sadržaj ni u vrijednost filma, no u jednoj sceni možebitni tast govori priželjkivanom ženiku da će mu dati „toliko i toliko lanaca“. Ako su ljudi iz konteksta i shvatili da je riječ o zemlji, još ne znaju koliko je to zemlje – malo ili mnogo – ako ne znaju ni približno koliko zemlje obuhvaća jedan lanac. No čim je riječ o mjerama, pa još k tome starima, sigurno ćemo se zaplesti kao pile u kučine. U jednim izvorima piše da jedan lanac iznosi 793 m2, a u drugima 7193,3 m2, što je velika razlika, no kako se ti podaci ponavljaju na više strana, možda je riječ i o pukom prepisivanju podataka bez računanja. Tomislav Ladan (Riječi, ABC naklada, Zagreb, 2000) piše da lanac odgovara jutru zemlje (ralu), danu oranja ili jugeru (lat. iugerum). Negdje se govorilo i vreteno (lat. aratrum, plug), a sve su te mjere u starom Rimu iznosile 2520 m2. Martin Jakšić pak u svojoj knjizi Divanimo po slavonski (Pergamena, Zagreb, 2003) kaže da je lanac zemljišna mjera od 19 m ili 10 hvati. Ako krenemo tragom tih mjera, naći ćemo se u nebranom grožđu. Naime, dan oranja iznosi kod nas 4000 m2, a jutro (zemlje) ili ral 5760 m2 ili 4320 m2. Jutro ili ral (oralo se ralom, ralilo) obično se mjeri u četvornim hvatima (ili, razgovorno, fatima), a jedan hvat ima 3,5 m2. No i opet se postavlja pitanje: u čemu računamo – u bečkoj ili u mađarskoj mjeri. To nije svejedno, jer ni vrijednosti neće biti iste. Po bečkom izračunu, ral obuhvaća 1600 četvornih hvati (5760 m2), a po mađarskom 1200 čhv (4320 m2). Valjda su Austrijanci orali brže od Mađara, pa im je i mjera veća. Dan oranja, da smo jako dobrohotni, još bismo nekako i mogli nategnuti na sličnu mjeru, premda 4000 m2, 5760 m2 i 4320 m2 nisu iste veličine, no od lanca koji iznosi 793 m2 ipak se bitno razlikuju. Ako počnemo malo računati, vidjet ćemo da 2000 čhv ipak daje 7193,3 m2 (2000 x 3,6), što odgovara jednom lancu, i to srijemskom. No kako veličina lanca varira, kao što varira i trajanje dana, sve se te veličine podudaraju negdje više, a negdje manje. Mene ovdje lanac zanima u prvom redu kao riječ, a ne kao veličina, no i o ovim raskoracima valjalo bi povesti računa, jer su mnogi podaci s raznih društvenih mreža (neprovjereni kakvi već jesu) pravi rasadnik pogrešaka. Ima još jedna stara mjera za površinu zemlje koja je već potpuno zaboravljena. To je motika zemlje. Iznosila je 800 m2 (no ni ona nije svuda ista, jer npr. na Hvaru može biti i gotovo upola manja). Motika je poljoprivredni termin i odnosi se na oruđe koje je starije od pluga. Razumljivo. Čovjek je najprije sve radio sam, a kasnije je pripitomio životinje da mu pomažu u radu. Danas više nema ni konje ni volove nego traktore i motokultivatore. Motika, prasl. *motyka, izvodi se iz ie. korijena *mat-, što znači kopati, udarati. On je i u lat. mattea, iz čega će se ispiliti i macola (mlet. mazzola, željezni bat kojim se tuče kamenje) i mačuga (toljaga, kijača). Motika zemlje rabila se (gdjegdje se rabi i danas) osobito za vinograd, a matornik je mjera za vinogradsku česticu koju može okopati jedan radnik u danu.

Od starih mjera ne treba zaboraviti ni dunum / dulum (tur. dönüm), što je 1000 m2 ili 10 ara. Ar je (uz ral) najčešća mjera za površinu zemlje koja se spominje u križaljkama (=100 m2), a društvo joj pravi i akra (engl. acre), koja također varira od izvora do izvora (4048 m2, 4047 m2 i 4046,8 m2). Nije zapostavljen ni hektar (10.000 m2 ili 2780 čhv), kod kojega pretvorbeni račun iz mjere u mjeru uglavnom štima.

Stare mjere, premda su mnoge već zaboravljene, žive još u pučkim pjesmama. A gdje će prije nego u šokačkima, raspikućnima:

Ova naša livada

vrijedi sedam iljada.

     Ajde, nek’ ide

     lanac i po livade.

Još se nisam ni opio

lanac i po potrošio.

     Ajde, nek’ ide

     lanac i po livade.