Izravna akcija

Razloga za nezadovoljstvo ima mnogo, ali benigan način na koji se ono iskazuje rijetko će koga pokolebati u političkom stajalištu

Idu li zagrebački prosvjedi u prilog ili protiv održavanja na vlasti Jadranke Kosor i HDZ-a? Rekao bih, ni u prilog ni protiv. Ako Vlada ne prođe na sljedećim izborima, razlozi za to bit će posve drugi od prosvjednih šetnji zagrebačkim ulicama. Zašto? Stoga što prosvjedi nisu ni masovni niti se na njima izvikuju neke programske teze koje bi mogle nauditi Vladi. Jesu li toga svjesni prosvjednici? Vjerojatno jesu. E pa zašto onda prosvjeduju? Zbog mogućih pet minuta slave, u slučaju da ih makar na trenutak okrzne kamera ili da im se ustupi mikrofon, pa da mogu reći: Moj šogor ne radi već dvije godine… Prisjetimo se: kada je anonimni mladac prvoga dana prosvjeda preskočio policijsku ogradu na prilazu Markovu trgu s ciljem da bude uhićen, uzviknuo je: „Ovo sada gleda cijeli svijet!“ Drugom prilikom, demonstrirajući pred zgradom Hrvatske radiotelevizije, prosvjednici su izvikivali: „Hoćemo prijenos uživo!“ (Ne znam što su uopće radili pred HRT-om kad Hrvatska televizija reklamira njihove skupove: emisija Hrvatska uživo na dan prosvjeda započinje i zaključuje se izravnim javljanjem s Preradovićeva trga.) Ni u kom slučaju ne želim reći da u Hrvatskoj nema mjesta nezadovoljstvu pa ni onom koje se iskazuje na ulicama. No način na koji se ono iskazuje (osim prvoga dana) doista je benigan: psovke, pljuvanje, uriniranje i tek pokoja rijetka duhovita dosjetka jedva da će nekoga pokolebati u njegovu političkom uvjerenju.

Znam da je posve neusporedivo, a možda i neumjesno, uspoređivati ta zbivanja s nekim drugim u nas i u svijetu, no u zemljama s parlamentarnom demokracijom slični su pokreti uglavnom ostajali bez učinka. Sjetimo se npr. Grčke ili – ovo već graniči s dobrim ukusom – Francuske u svibnju i lipnju 1968. Tada je cijeli Pariz bio na nogama: okupirani fakulteti i Latinski trg, potpora sindikata, štrajkovi u velikim tvornicama (Renaultu, primjerice), ulične borbe s ranjenima i mrtvima… I sve se to smirilo u trenutku kad je 77-godišnji general De Gaulle istupio s objavom izvanrednih izbora i obećanjem o povećanju plaća. Sindikati su se povukli iz prosvjeda i oni su izgubili realnu osnovicu. Uostalom što su sindikati i imali raditi pod parolama „Potreba za uništavanjem je kreativna potreba“ (Bakunjin), „Budimo realni – tražimo nemoguće“ ili „Hoćemo povećanje broja erogenih zona“?! Pokret se postupno ugasio, a Mon général odnio premoćnu pobjedu na izborima. Između nešto višeg standarda i sigurnosti Francuzi su odabrali drugo.

No nije tako bilo i u Njemačkoj, gdje je pokret bio jednako nasilan, no imao je drukčiji nastavak od onog u Francuskoj – završio je u terorizmu. Naime, lideri pokreta Andreas Baader i Ulrike Meinhof formirali su terorističku grupu (Frakcija Crvene armije – RAF ili jednostavno banda Baader-Meinhof), koja će godinama terorizirati Njemačku ubojstvima, podmetanjem požara i bomba, otmicama zrakoplova, ubojstvima i pljačkanjem banaka.

Zašto ovo pišem? Zašto naše prosvjede povezujem s nekim davnim europskim zbivanjima? Zbog crnih zastava i parola koje ih povezuju. Naime u kakofoniji prosvjedničke retorike izdvaja se jedna koja je koherentna i ima ideološku pozadinu. To je ona koja sebe naziva Izravna akcija. To je skupina koja zaobilazeći službene kanale simbolizira radikalni sindikalizam u akciji sa svrhom ostvarenja slobodarskog komunizma. Metoda s kojoj se dolazi do cilja jest sabotaža ili, kako bi rekao njezin ideolog Emile Pouget, „u nedostatku sile, pravda je samo budaljenje i laž“.

Naime, pokret šetača uskoro će se ispuhati, nakon čega će ostati frustracije, koje su samo korak do agresije. Na to treba skrenuti pozornost da sutra ne bi neki Kapović ili Horvat nakon toga obukao bijelu košulju s kravatom te hodom kroz institucije postao Daniel Cohn-Bendit, Joschka Fischer ili Rudi Dutschke, dakle ugledni europski političar, dok će naivni sljedbenici skrenuti na put bez povratka koji su iskusili Andreas Baader, Ulrike Meinhof ili Gudrun Ensslin.