Hod po rubu vlastite provalije

Ono po čemu će se 2010. u hrvatskoj književnosti pamtiti zasigurno je prava kvalitativna eksplozija ženske proze. Nisu, naravno, ženski romani došli kao iznenađenje, već dugo imamo niz autorica koje znatno pridonose domaćoj literaturi, ali još se nije dogodila književna godina u kojoj smo čitali toliko kvalitetne proze napisane ženskom rukom. Nije ovdje riječ o ženskom pismu, nisam sklon prozu razdvajati na žensku i mušku, ali je na domaće police nedvojbeno stigao val drukčijeg senzibiliteta, novog intimizma, koji predvode upravo žene. Taj intimizam nema nikakve veze s onim što se trendovski naziva chick-litom i što puni stupce estradnih revija pa ga je bitno registrirati kao izvornu i važnu književnu pojavu.

Mirjana Dugandžija, Nekoliko dana kolovoza, EPH LIBER, 2010.

U 2010. čitali smo dojmljivu novu prozu iz pera autorica koje su bitno obilježile književnu godinu. Ivana Simić-Bodrožić, Aleksandra Kardum, Olja Savičević Ivančević, Nada Gašić, Maja Hrgović, Mani Gotovac, Marina Šur-Puhlovski, Marina Vujčić, Tanja Mravak... ispisale su prozu koja ostavlja traga i uspostavlja nove kriterije u vrednovanju domaće književnosti. Na kraju godine pojavio se još jedan roman koji potvrđuje kreativnu eksploziju spisateljica, a Nekoliko dana kolovoza, prozni prvenac novinarke Mirjane Dugandžija, zasigurno pripada u prozna otkrića godine. Svoju ženskost roman otkriva u spremnosti da se intima, obilježena snažnim autobiografskim tonovima, izloži javnosti uobličena u dojmljivo umjetničko djelo.

Roman ima dvostruku pripovjedačku perspektivu, dominira subjektivni pripovjedač, ali ravnotežu održava uporaba trećeg lica u naraciji, tako da je roman ispričan kroz više očišta, izbjegavajući potpunu subjektivnost. S davnom obiteljskom pričom i bakinim dnevničkim zapisima autorica unosi još jednu perspektivu pa se pripovijedanje dodatno raslojava, a priča usložnjava. No vješto romaneskno isprepletanje više slojeva i aspekata života koji živi protagonistica Ksenija, razvedena majka osamnaestogodišnjeg sina, čini taj roman, fragmentarnosti unatoč, kompaktnim i vrlo zrelim štivom. S jedne je strane neriješena obiteljska priča koja ide pola stoljeća unatrag, a s druge tranzicijska suvremenost i podivljali kapitalizam koji nedostatak emocija liječi manijakalnim kupovanjem. No taj povijesno-sociološki aspekt tek je pozadinska slika za intimnu priču žene predane ljubavnoj vezi s oženjenim čovjekom, razapete između frustrirajućeg posla u novinarskoj redakciji, odgoja punoljetnoga sina, još nezaliječene traume raspadnutog braka i života između tableta za spavanje i opsesivnog peglanja kreditne kartice.

Fragmenti koji sačinjavaju roman formiraju se u kompleksnu slagalicu u kojoj ostaju uzbudljiva bijela, neotkrivena mjesta koja popunjava čitatelj. Premda je Ksenija protagonistica romana, teško bi je bilo nazvati junakinjom, suvremeni život od nas je napravio antijunake koji sve manje upravljaju svojim postupcima i kontroliraju događaje.

I dok je s jedne strane vrlo intiman, roman je istovremeno i imanentna kritika suvremenoga društva i medija. Ksenija je mahnita šopingholičarka i razočarana novinarka i, premda opsjednuta vlastitom intimom, ne može zažmiriti pred srozavanjem novinarske profesije kojoj i sama pripada i društvom kojim dominiraju novi hramovi: šoping-centri.

Fragmentarnost je bitna odrednica novog intimizma, koji obilježava prozu nastalu u ženskim radionicama. Kako su očito spremnije na izlaganje vlastite, često posve autobiografske, intimnosti od muških pisaca, njihova je proza nužno fragmentarna i manje opterećena pravilima dobro skrojena romana jasne fabule. Ta se proza sastoji od krhotina, ali nema govora o nesuvislom, improviziranom ni slučajnom nabacivanju prozne građe. Nekoliko dana kolovoza stvara jasnu i dojmljivu sliku jednog života, ma koliko on naizgled kaotičan bio. Središnja priča ove kompleksne proze ipak je ljubavni odnos. Razapeta između strasti, ljubomore i međusobnog optuživanja ljubavna priča zadobiva elemente autodestruktivnosti pa će na kraju završiti izmaštanim ubojstvom. Kako je u pogovoru zapisala Andrea Zlatar, riječ je o trajnom „hodanju na rubu vlastite provalije“, hodanju koje povremeno prelazi i preko ruba zdrave pameti.

Nekoliko dana kolovoza u jednom je bitna novost u hrvatskoj književnosti: on ima izravnu intertekstualnu vezu s romanom Drage Glamuzine Tri objavljenu prije dvije godine. Na čudan način dva romana polemiziraju, nadopunjavaju se i dopisuju te raspravljaju o naravi ljudskih odnosa, koji se odražavaju različitim zrcalima. Kao što Durrell u svom Aleksandrijskom kvartetu otkriva sasvim različite perspektive koje otvaraju pogledi s druge strane, tako i ova dva romana zajedno stvaraju zanimljivu mrežu zamršenih odnosa i čine složenu literarnu slagalicu. Ksenija iz romana Nekoliko dana kolovoza čita novi roman osobe s kojom je u vezi i komentira ga. Glamuzinin se pripovjedač u romanu Tri pita zašto mu pjesma koju piše nije zaokružena, zašto joj nešto nedostaje. Do kraja romana ne nalazi odgovora, ali mu taj odgovor sad nudi Ksenija iz romana Nekoliko dana kolovoza. Gdje prestaje autobiografsko, a počinje literarno – nemoguće je reći, ali se dva romana povezuju u na našoj literarnoj sceni sasvim nepoznat književni konglomerat. Svaki ostaje svoj, ali baca novu sliku na ono što se događa na stranicama drugog.

No bez obzira na eventualnu čitateljevu upućenost ili potpuno nepoznavanje složenoga tekstualnog i privatnog konteksta koji povezuje dva romana, proza Mirjane Dugandžija pripada u sam vrh književne produkcije u prošloj godini i sigurno neće proći nezapaženo. Kombinacija nježnosti i brutalnosti, autodestrukcije i potpunog intimističkog davanja, sasvim neovisno o prepoznavanju elemenata autobiografskog u romanu čini Nekoliko dana kolovoza snažnim prvencem autorice koja sigurno prvim romanom nije potrošila sve što u literarnom smislu može dati.